12. je veljače. Ponovo ciklonalna plima! Kao da more ima svoje raspoloženje i ovih dana nije baš najsretnije. Ribari i pomorci to znaju oduvijek — more raste kad zapuše jugo, a pada kad udari bura. Iza tog iskustvenog znanja stoji elegantna fizika koju vrijedi razumjeti.

U ovom tekstu bavimo se kratkotrajnim promjenama razine mora — onima koje se mjere u satima i danima, a uzrokuje ih atmosfera. Točnije rečeno, prostorne i vremenske promjene u atmosferi. Dugoročne promjene vezane uz klimu i tektoniku ostavit ćemo za drugu priliku.

Atmosfera kao nevidljivi teret morskog površini

Mi živimo „na dnu oceana” zraka. Masa atmosfere iznad svakog kvadratnog metra Zemljine površine iznosi otprilike 10 tona. Ta masa pritišće morsku površinu silom koja odgovara standardnom atmosferskom tlaku od 1013,25 hPa (hPa ili mbar – hektopaskal ili milibar, identična je mjerna jedinica za tlak). More, kao svaki fluid, na taj tlak reagira — i to na iznenađujuće jednostavan način.

Zamislite posudu s vodom i klip iznad nje. Pritisnete li klip jače, razina vode se spusti. Olabavite li pritisak, voda se podigne. Atmosfera se ponaša upravo poput tog klipa, samo što njezine promjene tlaka nisu lokalne i trenutne, već se kreću u prostoru kao veliki valovi — ciklone i anticiklone — čiji promjeri dosežu stotine i tisuće kilometara.

Inverzni barometarski efekt: 1 hPa = 1 cm

Veza između tlaka zraka i razine mora nosi ime inverzni barometarski efekt, a izvod je školski primjer hidrostatike.

Krenimo od osnovnog hidrostatičkog zakona. Tlak na nekoj dubini u fluidu određen je težinom stupca fluida iznad te točke:

gdje je p tlak, ρ gustoća fluida, g gravitacijsko ubrzanje, a h visina stupca fluida. Ako se atmosferski tlak iznad morske površine promijeni za iznos Δp, morska površina mora se pomaknuti za Δh kako bi se uspostavila nova ravnoteža:

Preuredimo li za Δh:

Sada uvrstimo brojke. Gustoća morske vode iznosi približno 1025 kg/m³, gravitacijsko ubrzanje 9,81 m/s². Za promjenu tlaka od 1 hPa (što je 100 Pa) dobivamo:

Ovim kratkim fizikalnim izvodom smo pokazali kako pad tlaka od 1 hPa podiže razinu mora za približno 1 centimetar, a rast tlaka od 1 hPa spušta je za isti iznos. Odnos je inverzan — otuda ime.

Duboka ciklona sa središnjim tlakom od 970 hPa, u usporedbi s okolnim područjem na 1013 hPa, stvara razliku od 43 hPa, što znači da more ispod središta ciklone stoji čak 43 cm više nego u okolini. No to nije sve, tlak rijetko djeluje sam – u izolaciji – na razinu mora kako je pokazano dosad.

Uloga vjetra u razini mora

Vjetar je drugi veliki igrač u ovoj priči, i često važniji od samog tlaka. Dok tlak djeluje kao vertikalni pritisak na morsku površinu, vjetar gura more horizontalno — proizvodi takozvani vjetreni nanos (engleski wind setup ili wind surge).

Mehanizam je intuitivan. Vjetar koji puše konstantno u jednom smjeru prenosi impuls na površinske slojeve mora putem trenja. Voda se gomila uz obalu prema kojoj vjetar puše, dok s nasuprotne strane razina pada. Što je vjetar jači, dulji i dosljedniji u smjeru, to je učinak izraženiji. Plitka mora posebno su osjetljiva jer se ista količina pogurane vode raspoređuje na manji volumen — pa razina raste više. Ovdje nije moguće jednostavnom matematičkom relacijom opisati odnos vjetra i razine mora, stvari su sad prilično komplicirane.

Olujni uspor kao savršena oluja za obalu

Olujni uspor (storm surge) jest ono što se dogodi kada se učinci niskog tlaka i snažnog vjetra zbroje i pojačaju. Definiramo ga kao razliku između stvarne razine mora i one koju bismo očekivali samo na temelju astronomske plime/oseke.

Olujni uspor nastaje u pravilu uz duboke ciklone koji donose jak vjetar usmjeren prema obali. Ako se tome pridoda plimni val — pogotovo ako oluja naiđe u vrijeme astronomski visoke plime — rezultati mogu biti katastrofalni. Takvo poklapanje nazivamo olujnom plimom (storm tide).

Neki od najrazornijih olujnih uspora u povijesti:

• Sjeverno more, 1953. godine — olujni uspor od preko 3 metra pogodio je Nizozemsku i istočnu Englesku, odnijevši gotovo 2500 života. Ta je katastrofa potaknula Nizozemce na izgradnju čuvenog sustava Delta.
• Tropski ciklon Katrina, 2005. — olujni uspor od gotovo 8,5 metara devastirao je obalu Mississippija.
• Ciklon Bhola, 1970. — u plitkom Bengalskom zaljevu olujni uspor je dosegnuo 10 metara. Poginulo je između 300.000 i 500.000 ljudi, što ga čini jednom od najgorih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti.

Specifičnosti Jadrana

Jadran je u kontekstu olujnog uspora iznimno zanimljiv sustav. Relativno je malo, duguljasto, poluzatvoreno more s izrazitim gradijentom dubine — duboko je na jugu (do 1233 m u Južnojadranaskoj kotlini), ali izrazito plitko na sjeveru, osobito u Tršćanskom zaljevu i Venecijanskoj laguni, gdje dubine jedva prelaze 20-ak metara.

Oblik Jadrana nalikuje dugačkoj kadi nagnutoj prema jugu. Upravo taj oblik čini ga gotovo savršenim rezonatorom za određene atmosferske poremećaje.

Jadranska klackalica zvana seš

Jadran ima vlastitu prirodnu frekvenciju oscilacije — poput vode u kadi koju nagnete i pustite. Ta slobodna oscilacija naziva se seš, a za Jadran kao cjelinu fundamentalni period iznosi otprilike 21-22 sata. To znači da nakon početnog poremećaja (primjerice naglog prolaska ciklone ili jakog vjetrenog impulsa) more oscilira naprijed-natrag duž osi Jadrana s periodom nešto kraćim od jednog dana, što se lako uočava na mareografu kao rezidual nakon eliminacije astronomske plime i oseke.

Kada atmosferski poremećaj ima vremensku skalu blisku tom periodu, dolazi do rezonancije — more se ljulja sve snažnije s svakim novim impulsom. Zamislite to kao nekoga na ljuljačci koju guramo u pravom ritmu. Svaki sljedeći potisak stvara sve veću amplitudu ljuljanja. To je jedan od razloga zašto neke situacije na Jadranu produciraju iznenađujuće visoke razine mora.

Kad jugo „napuni” Jadran

Jugo (široko poznat i kao scirocco) puše iz smjera jugoistoka duž cijele osi Jadrana, od Otrantskih vrata prema sjeverozapadu. Za razinu mora, ovo je najnepovoljniji mogući smjer.

Jugo djeluje poput ruke koja gura vodu prema zatvorenom kraju kade. More se gomila na sjevernom kraju Jadrana, a istodobno se razina na južnom dijelu blago spušta. Nagib površine (kut) je izuzetno malen, ali na duljinu Jadrana nakupi se osjetna razlika u visini sjevernog i južnog Jadrana. Učinak je pojačan dodatno zbog toga što se sjever Jadrana postupno plići — voda koja pristigne iz dubokog južnog Jadrana nema kamo osim prema gore.

No jugo kao vjetar rijetko dolazi sam. Gotovo uvijek ga prati ciklonalna aktivnost — nizak tlak nad Jadranom ili u njegovoj blizini (Genovska ciklona). Dakle, u tipičnoj situaciji jakog juga istovremeno djeluju dva mehanizma podizanja razine mora:

1. Inverzni barometarski efekt — nizak tlak podiže razinu za 20-40 cm (ovisno o dubini ciklone).
2. Vjetreni nanos — jugo nagomilava vodu na sjevernom Jadranu, što može dodati još 50-100 cm, ponekad i više.

Kada se tome pribroji astronomska plima (koja na sjevernom Jadranu doseže 50-ak cm) i eventualna rezonancija seša, razine mogu doseći izuzetno visoke vrijednosti.

Bura: vjetar koji prazni i komplicira situaciju

Bura puše s kopna prema moru, iz smjera sjeveroistoka. Njezin utjecaj na razinu mora suprotan je od juga — u pravilu gura površinsku vodu od obale, što uz hrvatsku obalu dovodi do pada razine mora.

No bura je daleko od jednolične. Njezina mahovita narav — s udarima koji mogu biti i dvostruko jači od srednje brzine — stvara kaotično stanje na moru. Bura je pritom izrazito lokalna; propuhuje kroz kanale i prijevoje Velebita, Dinare i Biokova, stvarajući pojaseve ekstremnog vjetra naizmjenično s relativno zaštićenim područjima. Ta neravnomjernost znači da razina mora može varirati i duž relativno kratkog odsječka obale.

Važan detalj: bura obično dolazi s anticiklonom, što znači i visok tlak zraka. Inverzni barometarski efekt i vjetreni učinak tada djeluju u istom smjeru — oboje spuštaju razinu mora uz hrvatsku obalu. Zato za bure more zna biti izrazito nisko, a razina Jadrana se na sjevernom kraju može spustiti i za pola metra ispod normalnog stanja.

Venecijanski vječni sukob s morem

Nijedan tekst o razini mora na Jadranu ne bi bio potpun bez Acqua alte — visokih voda koje periodično plavlju Veneciju. Acqua alta je zapravo savršena demonstracija svega o čemu smo do sada govorili.

Venecija leži na samom sjevernom vrhu Jadrana, u izrazito plitkoj laguni, na samo 80-ak centimetara nadmorske visine (Trg sv. Marka čak niže). Sve što podiže razinu mora sjevernog Jadrana — a vidjeli smo koliko mehanizama to može — pogađa Veneciju s punom snagom.

Tipičan scenarij Acqua alte izgleda ovako: duboka ciklona prolazi preko zapadnog Sredozemlja ili sjevernog Jadrana. Pad tlaka podiže razinu za 20-40 cm. Istodobno, jugo puše od Otrantskih vrata prema sjeveru, gurajući ogromne količine vode prema Veneciji — to dodaje još 40-80 cm. Ako se to dogodi u trenutku astronomski visoke plime (dodatnih 40-50 cm), a uz to se poklopi i s fazom jadranskog seša koja gura vodu prema sjeveru — zbroj svih komponenti lako prelazi 150 cm iznad normalnog srednjeg nivoa mora.

Događaj iz studenoga 2019. ostao je u sjećanju — razina je dosegla 189 cm, što je drugi najviši ikada zabilježeni nivo, odmah iza katastrofalnih 194 cm iz 1966. godine. Trg sv. Marka bio je pod više od jedan metar vode.

Upravo zbog Acqua alte izgrađen je sustav MOSE (MOdulo Sperimentale Elettromeccanico) — niz pokretnih brana na ulazima u Venecijansku lagunu koje se podižu kada predviđena razina prijeđe 110 cm. Sustav je operativan od 2020. godine i dosad je uspješno zaustavio više desetaka poplava, premda nije bez kontroverzi oko cijene, održavanja i ekološkog utjecaja na lagunu.

More kao barometar

More je, na neki način, najveći barometar na svijetu. Svaka promjena atmosferskog tlaka, svaki vjetar koji zapuše, ostavlja „otisak” na njegovoj površini. Na otvorenom oceanu te se promjene rasprostru i razblaže. No u zatvorenim, plitkim bazenima poput sjevernog Jadrana, akumuliraju se i pojačavaju — ponekad s dramatičnim posljedicama.

Razumijevanje fizike iza ovih procesa je osnovna lekcija za buduće oceanografe ali i pomorce na sveučilištima. Za stanovnike jadranskih gradova, za luke i ribare, za urbaniste i građevinare — to je praktično znanje koje oblikuje svakodnevicu. Na Jadranu, nebo i more su fizikalni sustav vezan jednadžbama koje, kad ih razumijemo, čine razliku između pripravnosti i iznenađenja.

Ivan Toman

Ciklonalna plima je pojava podizanja razine mora uslijed djelovanja ciklona s niskim tlakom zraka i jakog do olujnog vjetra. Ovakva vrsta plime nema nikakve poveznice s djelovanjem Sunca i Mjeseca i često traje satima, pa i danima. Vjetar koji je uzrokuje u pravilu je jako, olujno do orkansko jugo. Pad tlaka za 1 hpa odgovara podizanju mora za 1 cm.

Jadran je posebno osjetljiv na ciklonalne plime, jer je sa svojih 800km dužine otvoren samo prema jugu. Jaki južni vjetrovi podižu valove i guraju vodu od juga prema sjeveru. Voda nema kamo i stvara se tzv, “efekat lijevka”. Uz to, sjeverni Jadran je relativno plitak i specifične konfiguracije morskog dna, šta još više pridonosi podizanju vode i stradavanju gradova uz more, tj gradskim obalnim dijelovima (npr. Venecija).

Ova pojava štetu često nanosi i dalmatinskim gradovima uz obalu, gdje stradavaju niži dijelovi, površine s niskim rivama i objekti uz njih.

Animacija i opis nastajanja ciklonalne plime u Jadranu

Jednu od većih ciklonalnih plima u posljednje vrijeme Jadran je doživio 04. veljače ove godine i to u popodnevnim i večernjim satima. Genovska ciklona s vrlo niskim tlakom zraka od 990hpa u središtu u to je vrijeme ušla u Jadran i nastavila put prema istoku. S prednje strane ciklone pritjecao je topli zrak i pojačavao udare juga, čija je snaga bila olujna, na otvorenom moru i orkanska. U uvjetima niskog tlaka zraka i jakog vjetra koji je “nabijao” more prema obali i ponegdje vrlo obilnih oborina u obliku kiše, u mnogim gradovima i mjestima na dalmatinskoj obali došlo je do plavljenja riva, punjenja kanalizacijskih šahtova i prodiranja vode duboko u kopno.

Sinoptička karta vrlo izraženih ciklonalnih aktivnosti koje su se protezale od Atlantskog oceana i obuhvatile veliki dio srednje i južne Europe, 04.veljače u 12h. Izvor: Meteociel

Karta izobara i vrijednosti tlaka zraka, ulaskom ciklone u Jadran oko 20h, istog dana. Izvor: Meteociel

Te večeri voda je prešla granice pretežno nižih riva i poplavila objekte bliže obali. Stradale su kuće uz more, voda je prodrla u podrume, ugostiteljske i druge poslovne objekte. Potopljeni su mnogi brodovi na vezovima, a stradali su i automobili koji su se našli na kritičnim mjestima u to vrijeme. Bilo je štete i na infrastrukturnim objektima. Usred udara jakog vjetra i plime, lomile su se rive, a oštećeno je mnogo toga što se nalazilo u dijelu bliže obali, hortikultura, lučki objekti i drugo.

Šteta učinjena u Kaštelima, izvor: Crometeo

Od gradova i mjesta koji su bili izrazito pogođeni ovom nepogodom izdvojit ćemo Kaštela, gdje je mjesto Kaštel Novi gotovo cijelo bilo pod vodom, zatim Trogir, Omiš i Pag. Prelijevanja mora preko riva bilo je i u Splitu, Vodicama i Zadru, a tradicionalno je opet stradao i najstariji i najniži dio Šibenika, Dolac, Voda je prodrla u prvi red kuća, restorana i caffe barova, a stanovnici izrađivali zečje nasipe, kako bi zaštitili imovinu. Vatrogasci su svugdje po Dalmaciji imali pune ruke posla, ispumpavajući vodu iz podruma i prizemnih prostorija.

Poplavljena vodička riva, foto: Infovodice-Petar Gurgurev

Šibenik, Dolac, foto: Duško Jaramaz (Pixell)

Prolaskom ciklone i slabljenjem juga, voda se počela povlačiti već idućeg dana, ali su nivoi još uvijek iznad razine normalnog. idućeg dana, 06. veljače nailazi nova sredozemna ciklona, ali meteorolozi iz DHMZ-a pretpostavljaju da uvjeti ne bi trebali biti tako ekstremni kao dva dana prije…nadajmo se da su u pravu.

Komentar: Ne bi sada ulazio u dubinu tema kao što su klimatske promjene, globalno zagrijavanje, topljenje ledenjaka, sve ekstremnije zime i ljeta…ciklonalne plime su pojava koje se kod nas na Jadranu događale i događati će se. Naše je što bolje se zaštititi od ekstremnih situacija s morem, valovima i vjetrovima. Treba se ulagati u gradnje lukobrana, podizati rive na višu razinu, održavati ih i redovito sanirati. Sve kako bi se zaštitila imovina, objekti, pa i spriječile moguće veće nedaće ili eventualne tragedije.

Izvor slika: HRT

Ivica Grbelja

Mogli bi reći kako posljednjih godina zima ne opravdava svoje ime. I dok su tmurež, vlaga i sivilo nama u Dalmaciji normalni pojmovi kratkih zimskih dana, kontinentalci moraju više žaliti za onim što im zime trenutno pružaju. U vremenima smo kad svaki pravi “ugriz” zime prestavlja svojevrstan događaj, Osvrnuti ćemo se na takav jedan scenarij koji nam se dogodio 2012. godine u veljači, točnije prije 14 godina.

Zima 2014. godine izgledala je kao još jedna prosječna zima i kako su dani prolazili, sve je izglednije bilo da će u tome tonu i završiti. Međutim, krajem siječnja počinju se događati neke promjene u atmosferi. Dolazi do postupnog cijepanja polarnog vortexa. Što je polarni vortex (vrtlog)? Prvo trebamo razlikovati jet stream (polarnu mlaznu struju) i polar vortex (polarni vrtlog). Polarna mlazna struja odnosi se na relativno usko područje velikih brzina (> 30 m/s) u troposferi, na visini od otprilike 9 km. Na našoj hemisferi strujanje ide od zapada prema istoku, odnosno zonalno. Često predstavlja granicu između zračnih masa različitih svojstava. Polarni vrtlog nalazi se na većim visina i ne utjećena vrijeme u srednjim geografskim širinama. Svaka nepravilnost kao npr zagrijavanje stratosfere uzrokuje nerpravilnosti, pa i pucanje polarnog vrtloga i valovitost mlazne struje. Ovakav scenarij omogućuje spuštanje hladnog arktičkog zraka u niže širine.

Izvor: The Nacional Oceanic and Atmosphferic Administration

Ovakav scenarij imali smo u trećoj dekadi siječnja 2012. godine. Po rubu hladne sibirske anticiklone u naše krajeve počeo je pritjecati vrlo hladan zrak polarnog porijekla. Već tada smo se smrzavali uz buru i suho i hladno vrijeme. Ali to je bila samo uvertira u ono šta će uslijediti. Spoj hladnog zraka i znatno toplijeg mora uzrokovao je ciklogenezu u Sredozemlju. Tri ciklone nazvane Flora, Gabor i Ismet tek su trebale “obaviti svoj posao”

1. Flora

Sam početak veljače donosi nam oblačno i sve hladnije vrijeme. Temperature zraka bile su granične i dinamične s dnevnim hodom od 0-3°C, na obali i nešto nižima u unutrašnjosti. Posebno hirovito bilo je u Senju, gdje je uslijed jake bure, niskih temperatura i naleta hladnoće poledila riva, stvarajući već svjetski poznate ledene skulpture. Udari bure na sjevernoj Jadranu već su bili olujne i orkanske jakosti. I dok je u Lici, Gorskom Kotaru i dijelu unutrašnjosti padao snijeg, oborine u Dalmaciji su većinom bile u obliku kiše i susnježice, koja bi povremeno prelazila u snijeg. Zbog graničnih temperatura, akumulacije oborina još nije bilo, mada su snjegoljubci to željno iščekivali.

Sinoptička karta 02. veljače u 13h, izvor: Meteociel

2. Gabor

Prolaskom Flore, vrijeme se kratkotrajno stabiliziralo, uz jačanje AC, što je konačno uzrokovalo pad temperature na negativne vrijednosti na velikom dijelu obale i daljnje jačanje bure. Tako Rijeka mjeri -4°C, Zadar i Šibenik -5°C, Split -3°C…Sve je bilo spremno za dolazak Gabora, koji je u takvim okolnostima mogao isporučiti samo snježne oborine. Snjegopad je započeo u ranim jutarnjim satima između 03 i 04. veljače. Ciklona pozicionirana u Tirenskom moru, geografski gledano malo južnije od Splita, sa svoje stražnje strane povlačila je još hladniji zrak na dio obale. Uz olujnu buru, tijekom čitave noći vladala je prava mećava. Šibenik se probudio na 15cm snijega na tlu, Split je mjerio 10cm, Zadar 7. Zbog udaljenosti ciklone, područja sjevernije od Zadra nisu dobila izdašnije oborine, a sjeverni Jadran je ostao suh i hladan. Nakon kratkotrajnog smirivanja ujutro, ulaskom ciklone u Jadran i dijelom retrogradnog kretanja iste, snijeg je opet nastavio padati debljajući snježni pokrivač na tlu i davajući glavobolje Splićanima koji su se našli na granici toplijeg i hladnijeg zraka. Ovo je često uzrokovalo padanje “ledenih bobica” ili šuškavca, kratkotrajno čak ledenu kišu na tom području.

Snijeg u Splitu, izvor: Dalmacijadanas

Sinoptička karta 03. veljače u 13h, izvor: Meteociel

3. Ismet

Gabor je idućih dana još djelovao na vrijeme, osobito u Dalmatinskoj zagori, paje i Knin nakon Flore opet dočekao prave snježne oborine. Uz obalu vrijeme se stabiliziralo, ali hladnoća još pojačala, pa se ponegdje mjerilo i do -6, čak i -7°C. A u noći s 10. na 11. veljače, na scenu je stupio treći “proizvod iz Sredozemlja” ciklona nazvana Ismet. Situacija je bila dosta identična kao za vrijeme Gabora, uz malo sjevernije pozicioniranje ciklone u Tirenskom moru, pa je granica vrlo hladnog zraka ovoga puta bila malo južnije od Šibenika. Snijeg je počeo padati u zadnjim satima 10. veljače, gotovo ne smanjujući intezitet i debljajući snježni pokrivač na tlu, uz jaku buru stvarajući zapuhe. Ismet je snijegom najviše podario područja od rta Ploča (Punta Planka) na jugu, pa do Paga na sjeveru. Južnije je bilo problema s kišom, ledenom kišom i ostalim nedaćama. Ciklona je na svome putu polako ulazila u Jadran i uz povremene retrogradne epizode spuštala se sve južnije. U ranim jutarnjim satima granica hladnog i toplog zraka po visini nalazila se jugoistočno od Makarske. Zbog ovog miješanja bilo je i grmljavinskih epizoda, a pravi snježni blizzard doživjeli su imotsko i vrgoračko područje, te zapadna Hercegovina uključujući grad Mostar, koji je proživio svašta. Od kiše, ledene kiše, šuškavca, pa do epskog snjegopada s jakom grmljavinom koji je tom gradu donio nevjerojatnih 65cm snijega! Svoje rekorde iz novije povijesti zabilježili su Šibenik s 35 cm, Split 25 cm i Zadar 20 cm snijega. Uz sve lijepe, dolazile su, na žalost i ružne stvari. Prekidi u opskrbi i prometu, zatvaranje škola i prekidi nastave. Ono najgore, dosta ljudi zbog neopreznosti i poleđenih pločnika završilo je na traumatologiji zbog padova i lomova ekstremiteta. Srećom, bez žrtava. Šibensko područje proglasilo je elementarnu nepogodu, a splitsko čak i izvanredno stanje, pa je na teren izlazila i pomagala čak i vojska. Na dubrovačkom području, uz olujno jugo i jaku grmljavinu pale su i ogromne količine kiše, pa je bilo i bujičnih poplava, ispumpavanja podruma poslovnih i stambenih objekata, naročito na krajnjem jugu.

Morske orgulje u Zadru pod snijegom, foto: Aleksandar Gospić

Visina snijega u Vrgorcu, foto:Aleksandar Gospić

Sinoptička karta 11. veljače u 13h, Izvor: Meteociel

Kao kuriozitete ove snježne prve dekade veljače 2012. godine možemo izdvojiti pojedine činjenice: Makarsko područje… Makarska je prošla bez snijega, uz jako malo kiše i blago negativnu temperaturu zraka. Zavižan na Velebitu je izmjerio vrlo niskih -21°C. Split ovakvu visinu snijega nije mjerio u novijoj povijesti. Senjska riva pod udarom valova i niskih temperatura dugo nije bila tako bajkovito zaleđena. Satelitska karta s Dalmacijom pod snijegom izgledala je nestvarno. Dosta toga (temperatura, vjetar, visina snijega i dvije snježne epizode, podsjećale su na posljednju pravu zimu već davne 1985. godine.

Satelitski snimak velikog dijela Dalmacije pod snijegom

Ivica Grbelja

Kad viktorijanski termometar “laže”: skrivena nesigurnost mjerenja noćnih temperatura

Je li ljetna noć bila tropska ili nije? Odgovor može ovisiti o tome kako mjerite temperaturu – a razlika od samo par desetinki stupnja može promijeniti sve.

---

Tko je ikada pokušao zaspati tijekom srpanjske žege na dalmatinskoj obali ili zagrebačkom stanu bez klime, dobro zna što znači tropska noć. No što ako vam kažem da naš najčešći način mjerenja temperature zraka – onaj isti koji se koristi na meteorološkim postajama diljem svijeta već više od 160 godina – ponekad može krivo procijeniti noćnu temperaturu zraka?

Upravo to pitanje postavili su britanski meteorolozi R. Giles Harrison i Stephen D. Burt sa Sveučilišta u Readingu u nedavno objavljenom članku u časopisu Weather. Njihovi nalazi nisu samo akademska zanimljivost – oni imaju izravne implikacije za klimatsku statistiku, praćenje klimatskih promjena, pa i za javnozdravstvene politike.

Tropske noći: više od neugodnog spavanja

Tropska noć definira se kao noć tijekom koje minimalna temperatura zraka ne pada ispod 20 °C. Na prvi pogled, čini se kao jednostavan klimatološki indeks – prebrojite koliko takvih noći godišnje imate i gotovo. No iza te jednostavnosti kriju se ozbiljne zdravstvene implikacije.

Kada noću temperatura ne padne dovoljno, ljudsko tijelo se ne može oporaviti od dnevnog toplinskog stresa. Srce nastavlja raditi ubrzano, tjelesna temperatura ostaje povišena, san postaje isprekidan i nekvalitetan. Europska agencija za okoliš bilježi da su visoke noćne temperature jedan od ključnih čimbenika toplinskog opterećenja stanovništva.

U Hrvatskoj situacija postaje sve ozbiljnija. Prema podacima DHMZ-a, u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom 1990-ih praktički nije bilo tropskih noći, dok ih posljednjih godina bilježimo i do deset godišnje. Na jadranskoj obali brojke su još dramatičnije – u Dubrovniku i Splitu čak 91 posto ljetnih noći 2004. godine klasificirano je kao tople noći. Klimatske projekcije pokazuju da će broj tropskih noći u Hrvatskoj porasti za 20 do 22 posto do sredine stoljeća, što će dodatno opteretiti zdravlje stanovništva, posebice u urbanim sredinama gdje efekt toplinskog otoka može povisiti temperaturu za dodatnih 10 °C u odnosu na okolicu. No je li ta statistika uopće točna?

Stevensonov zaklon: viktorijanski instrument za moderno doba

Ali kako uopće mjerimo temperaturu zraka? Odgovor se krije u bijeloj drvenoj kutiji s lamelama koju možete vidjeti na gotovo svakoj meteorološkoj postaji na svijetu. Taj uređaj nosi ime Stevensonov zaklon (engleski: Stevenson screen), a dizajnirao ga je 1864. godine škotski inženjer Thomas Stevenson – otac slavnog književnika Roberta Louisa Stevensona, autora “Otoka s blagom”. U meteorologiji, smatra se “zlatnim standardom” zaklona za mjerenje temperature zraka.

Stevensonov zaklon je jednostavan, ali genijalan koncept. Bijela boja odbija sunčevo zračenje, a lamele omogućuju protok zraka kroz kutiju. Dvostruki krov i stijenke sprječavaju zagrijavanje unutrašnjosti od primitka izravnog sunčevog zračenja ili od topline okolnih površina. Termometar unutar zaklona tako mjeri temperaturu okolnog zraka, a ne temperature površina zagrijanih Suncem ili ohlađenih noćnim zračenjem.

Problem je u tome što ovaj sustav ovisi o prirodnoj ventilaciji – zrak mora sam strujati kroz zaklon da bi termometar mogao pratiti promjene temperature u okolišu. Kada puše vjetar, sve funkcionira izvrsno. Ali što se događa kada je vjetar slab ili ga uopće nema?

Tiha noć, problematično mjerenje

Upravo to je istražio tim iz Readinga tijekom noći 1. srpnja 2025. Na njihovom Atmosferskom opservatoriju istovremeno su radila tri različita sustava za mjerenje temperature:

1. Klasični termometar u Stevensonovu zaklonu – prirodno ventiliran, kakav se koristi na većini meteoroloških postaja
2. Aspirirani termometar – s prisilnom ventilacijom pomoću ventilatora, koji osigurava konstantan protok zraka preko senzora
3. Finožični termometar – izuzetno tanak platinasti senzor koji može reagirati na temperaturne promjene u djeliću sekunde

Rezultati su bili iznenađujući. Termometar u Stevensonovu zaklonu zabilježio je minimalnu temperaturu od točno 20,0 °C – što znači da je noć prema službenoj definiciji bila tropska. No aspirirani termometar, postavljen nedaleko, izmjerio je minimum od samo 19,6 °C – što ne zadovoljava kriterij tropske noći.

Razlika od 0,4 °C možda zvuči minorno, ali u kontekstu pragova i klimatske statistike to je ogromna pogreška. Prema mjerenju iz Stevensonova zaklona, ta noć ulazi u statistiku tropskih noći; prema preciznijoj metodi, ne ulazi.

Zašto se to događa?

Ključ problema leži u onome što se događa kada vjetar potpuno stane puhati. Analiza podataka pokazala je da su upravo u trenutku bilježenja minimalne temperature brzine vjetra bile praktički nula. U takvim uvjetima zaklon se ponaša kao izolirani sustav – nema protoka zraka koji bi ujednačio temperaturu unutar zaklona s temperaturom okolnog zraka.

Finožični termometar, koji reagira gotovo trenutno na promjene temperature, zabilježio je kratki “impuls” hlađenja oko 4:34 ujutro. Aspirirani termometar, s prisilnom ventilacijom, također je taj impuls registrirao. No termometar u Stevensonovu zaklonu, bez dovoljne prirodne ventilacije, nije stigao reagirati na taj kratki pad temperature – njegova termalna inercija “zagladila” je fluktuaciju.

Istraživači su provjerili i uvjete izračivanja tla prema Svemiru. Te noći oblaci su se razišli oko 3:15, a neto zračenje u trenutku minimuma bilo je blizu nule – što znači da zaklon nije gubio toplinu zračenjem prema vedrom nebu niti ju je primao od oblaka. U takvim uvjetima, bez ventilacije i bez značajnog hlađenja zračenjem, zaklon jednostavno zadržava temperaturu višu od stvarne temperature okolnog zraka.

Koliko je to čest problem?

Tim iz Readinga analizirao je gotovo tri desetljeća podataka (od 1997. godine) kako bi procijenio koliko su često uvjeti slabe ventilacije prisutni upravo u trenutku noćnog minimuma temperature. Rezultati su zabrinjavajući: distribucija brzina vjetra u vrijeme noćnog minimuma pokazuje da je mod distribucije (najčešća vrijednost) upravo 0 m/s – dakle, potpuna tišina.

To znači da se upravo u trenutku kada je minimalna noćna temperatura najvažnija za klimatološku statistiku, Stevensonov zaklon nalazi u najnepovoljnijim uvjetima za točno mjerenje.

Dodatna analiza 20 najtoplijih noći u razdoblju 2023.–2025. pokazala je da je u 8 slučajeva zaklon zabilježio višu temperaturu od aspiriranog termometra (medijan razlike +0,15 °C), dok je u 12 slučajeva zabilježio nižu (medijan razlike −0,09 °C). Slučajevi precijenjene temperature u zaklonu bili su konzistentno povezani s nižim brzinama vjetra (medijan 0,4 m/s) u usporedbi sa slučajevima podcijenjene temperature (medijan 1,0 m/s).

U slučaju izraženog strujanja kako pokazuje slika iznad, prisutno je značajno turbulentno miješanje vanjskog zraka s onim unutar zaklona. To omogućuje da temperatura unutarnjeg zraka bude identična vanjskoj i Stevensonov zaklon tad radi ispravno. No onda kad je strujanje zraka slabo ili nikakvo, nastaju problemi kako je ilustrirano na sljedeće dvije slike.

Na slici (b) je prikazana situacija sa slabim vjetrom i vedrim nebom. Uslijed dugovalnog zračenja, stijenke zaklona gube toplinsku energiju i predaju ju u više slojeve zraka. Time materijal zaklona postaje hladniji od okolnog zraka, spuštajući unutrašnju temperaturu na nižu vrijednost od one izvan zaklona. Rezultat je podcijenjena minimalna noćna temperatura.

Slika (c) prikazuje situaciju kad Stevensonov zaklon dovodi do precjenjivanja minimalne noćne temperature. Ponovo imamo situaciju sa slabim vjetrom, ali sad se umjesto vedrog neba, bilježi naoblaka. Poznato je da oblaci stvaraju protuzračenje, odnosno vraćaju velik dio izračene energije s tla natrag i time onemogućavaju efektno hlađenje površine. Stijenke zaklona ostaju toplije i precjenjuju noćnu temperaturu zraka.

Izvor slika (a), (b) i (c): Harrison i Burt (2026).

Implikacije za klimatsku znanost

Ovo istraživanje otvara nekoliko važnih pitanja. Prvo, koliko je naših povijesnih podataka o tropskim noćima zapravo pouzdano? Stevensonov zaklon koristi se kao standard već više od stoljeća i pol, a svi klimatski nizovi temelje se na tim mjerenjima. Retroaktivno korigiranje podataka bilo bi iznimno složeno.

Drugo, kako osigurati konzistentnost između starih i novih mjerenja ako prijeđemo na preciznije metode? Klimatologija ovisi o dugim, neprekidnim nizovima podataka – nagle promjene metodologije mogu stvoriti umjetne “skokove” u podacima koji nemaju veze s pravim klimatskim promjenama.

Harrison i Burt predlažu pragmatična rješenja. Jedno je jednostavno: uz temperaturu bilježiti i brzinu vjetra te koristiti tu informaciju za procjenu pouzdanosti mjerenja. Čak i gruba procjena prema Beaufortovoj skali – “tišina”, “lahor”, … – bila bi korisna za identifikaciju problematičnih situacija. Drugo, ambicioznije rješenje jest postupna zamjena Stevensonovih zaklona aspiriranim termometrima, što Svjetska meteorološka organizacija već preporučuje.

Zaključak: preciznost koja nam izmiče

Ironija je u tome što tropske noći postaju sve češće upravo zbog klimatskih promjena – a naš najrašireniji alat za njihovo praćenje ima inherentna ograničenja upravo u uvjetima koji su tipični za tople, mirne ljetne noći. Nije problem samo ljeti, isti nedostatak Stevensonovog zaklona primjećuje se uvijek kad je brzina vjetra vrlo mala.

To ne znači da su naši klimatski podaci bezvrijedni. Stevensonov zaklon, kako pokazuju i drugi radovi istih autora, u većini situacija radi izuzetno dobro – 50 posto mjerenja unutar ±0,1 °C od referentne vrijednosti, a samo 2 posto s pogreškom većom od ±0,5 °C. Ali u rubnim slučajevima, kada primjerice desetinka stupnja odlučuje između “tropske” i “netropske” noći, moramo biti svjesni nesigurnosti.

Za nas u Hrvatskoj, gdje se broj tropskih noći povećava uz sve veći toplinski stres – posebno u urbanim sredinama gdje postoje i značajni efekti toplinskih otoka -, ovo istraživanje podsjeća na važnost kvalitetnih meteoroloških mjerenja. Jer ako želimo donositi informirane odluke o prilagodbi na klimatske promjene – od urbanističkog planiranja do javnozdravstvenih strategija – moramo biti sigurni da naši podaci govore istinu. Ili barem znati koliko su nepouzdani.

---

Izvori

1. Harrison, R. G., & Burt, S. D. (2026). A midsummer night’s screen. Weather. https://doi.org/10.1002/wea.70025
2. Copernicus Climate Change Service (C3S). (2025). European State of the Climate 2024. https://climate.copernicus.eu/esotc/2024
3. European Environment Agency. Tropical Nights indicator. https://climate-adapt.eea.europa.eu/en/metadata/indicators/tropical-nights
4. DHMZ (2025). Klimatske projekcije za Hrvatsku do 2070. Izvještaj Odjela za klimatske promjene i biometeorologiju.
5. World Health Organization (2024). Heat and health fact sheet. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/climate-change-heat-and-health
6. Harrison, R. G. (2024). Victorian technology for measuring the weather is still remarkably accurate – new research. The Conversation.
7. Rippstein, V., de Schrijver, E., Eckert, S., & Vicedo-Cabrera, A. M. (2023). Trends in tropical nights and their effects on mortality in Switzerland across 50 years. PLOS Climate.

Ivan Toman

Za sve koji vole meteorologiju i žele vidjeti procese u stvarnom životu postoji mjesto gdje teorija postaje iskustvo . Mjesto na kojem se svaki dan dešava neki novi eksperiment: jutarnja magla, para koja se diže s površine i lagani povjetarac koji miješa vlagu kroz zrak. Dobrodošli u čarobni svijet između vode i kopna. Dobrodošli u svijet močvare!

Močvare nastaju nakupljanjem stajaće vode u plitkim udubljenjima gdje je tlo zasićeno vlagom, a površinske vode spore ili nepomične. Ukratko, riječ je o plitkim vodama stajaćicama odnosno o tlu  natopljenim najčešće slatkom vodom. Ovdje nije važno samo što vidite, nego što i osjetite jer močvara nije samo krajolik već živa scena meteoroloških i ekoloških procesa. U močvari se vrijeme osjeća, mjeri i vidi.

Foto: Ivica Grbelja

Močvare su mikroklimatski regulatori, a ono što ih čini zanimljivima su temperatura, vlažnost i magla. Zbog stalne prisutnosti vode, močvarna površina se zagrijava i hladi sporije nego suho tlo što dovodi do nižih maksimalnih temperatura danju i viših minimalnih temperatura noću. Rezultat je stabilniji prizemni sloj atmosfere, manje ekstremnih osjetnih temperatura i česte temperaturne inverzije. Meteorološki gledano, močvara djeluje kao prirodni amortizer termalnih promjena. Visoka vlaga usporava klimatske šokove i daje lokalni doprinos oblacima i pljuskovima ( smanjuje LCL i može potaknuti razvoj oblaka u toplijim mjesecima). Magla nije samo lijep prizor već hladi lokalni zrak, oblikuje mikroklimu i utječe na lokalne vremenske uvjete. No priča tu ne završava jer u zasićenom tlu močvara gdje nema kisika mikroorganizmi razgrađuju organsku tvar i proizvode metan pa tako ista močvara koja lokalno hladi zrak i ublažava ekstreme ujedno dugoročno sudjeluje u globalnim klimatskim promjenama zagrijavajući planet na sasvim drugoj vremenskoj skali. Močvare su važne jer zadržavaju poplave i smanjuju eroziju, proizvode mikroklimu i lokalno hlade zrak, stvaraju staništa za ptice, vodozemce i rijetki biljni svijet, te filtriraju vodu i čuvaju kvalitetu podzemnih voda.

Slikovni prikaz uloge i važnosti močvara. Izvor:www.wwfadria.org

Močvare u Hrvatskoj nisu velike ali su ekološki i meteorološki vrlo važne. Poplavne močvare su Kopački rit (Drava i Dunav), Lonjsko polje (Sava) i Mokra Gora. Močvare koje se hrane kišnicom su djelomično Vransko jezero i manja tresetišta u Gorskom kotaru i Hrvatskom zagorju. Obalne močvare su Neretvanska delta i Hutovo blato, te manja priobalna močvarna područja u Istri. U jezerske močvare ubrajaju se krajnje točke Plitvičkih jezera i Vranskog jezera.

Očuvanje močvara znači čuvanje ekološke ravnoteže, klimatske stabilnosti i prirodne ljepote, te nam omogućuje da i sami bolje razumijemo i promatramo meteorološke procese u stvarnom životu.

Izvor: USFWS

Dan zaštite močvara se obilježava  2. veljače kako bi se podigla svijest o važnosti močvarnih staništa, te potaknulo njihovo očuvanje i zaštitu.

Ivica Grbelja

Mediteranski rekord visine valova i povijesna oluja koja je pogodila jug Italije u siječnju 2026.

Poslijepodne utorka, 20. siječnja 2026. godine, upisalo se u anale sredozemne meteorologije i oceanografije događajem bez presedana. U Sicilijanskom prolazu, u akvatoriju između Portopala di Capo Passero i otoka Malte, izmjeren je val maksimalne visine od čak 16,66 metara – najviše ikada zabilježeno instrumentalnim mjerenjima u Sredozemnom moru. Mjerenje je obavila plutača Nacionalne valomjerne mreže (RON), kojom upravlja talijanski Institut za zaštitu okoliša i istraživanja (ISPRA).

Ovaj je podatak nadmašio dosadašnji rekord od 14,2 metra, zabilježen uz španjolske obale tijekom oluje Gloria u siječnju 2020. godine. Ciklona Harry nije bila samo meteorološki kuriozitet – njezina razorna snaga nažalost je ostavila duboke tragove na obalnoj infrastrukturi južne Italije, od Sicilije preko Kalabrije do Sardinije.

Sinoptička situacija: savršena oluja

Sredozemlja ciklona Harry, ime koje je dobila prema nomenklaturi projekta Storm Naming mreže EUMETNET (u kojemu sudjeluje i Talijanska meteorolška služba), započela je svoj životni ciklus 17. siječnja kao plitko područje niskog tlaka u blizini Valencije u Španjolskoj, sa središnjim tlakom od oko 1008 hPa. Tijekom sljedeća dva dana sustav se premjestio prema jugu, pozicioniravši se između Tunisa i Libije, gdje je tlak pao na oko 1002 hPa. Ključni trenutak intenziviranja ciklogeneze dogodio se kada se središte ciklone smjestilo u Sicilijanski prolaz, gdje je tlak dosegao 995 hPa.

Posebnost ove situacije bio je iznimno jak gradijent tlaka – nagli pad tlaka na relativno malom prostoru; nešto slično cikloni Dorothy iz studenog 2004. godine. Uz naravno, drugačiji geografski položaj i putanju. Dok je u središtu Harryja vladao niski tlak, nad Balkanom se prostiralo snažno anticiklonalno polje s tlakom preko 1040 hPa. Ova razlika od gotovo 50 hPa na razmjerno kratkoj udaljenosti generirala je vjetrove orkanske snage. Udari su lokalno premašivali 135 km/h (kod Campogrande di Tripi u provinciji Messini izmjereno je čak 136 km/h), a na otvorenom moru vjetar je kontinuirano puhao brzinom koja se kod tropskih ciklona klasificira kao kategorija 1 do 2 na Saffir-Simpsonovoj ljestvici.

Ciklogeneza je bila potpomognuta kontrastom između hladne zračne mase arktičkog podrijetla, koja je nadirala s istoka, i relativno tople površine Sredozemnog mora. Temperatura mora na tom području bila je iznadprosječno visoka – anomalije su u nekim zonama prelazile +2,5 °C iznad klimatološkog prosjeka. Ovaj termički kontrast dodatno je pojačao konvektivne procese i osigurao snažnu opskrbu toplim i vlažnim zrakom s juga Sredozemlja, stvarajući idealne uvjete za intenzivne oborine.

Fizika rekordnih valova

Prije nego razmotrimo detaljnije rekordnu visinu vala, važno je razumjeti razliku između dviju ključnih oceanografskih veličina: maksimalne visine vala (Hmax) i značajne visine vala (Hs).

Značajna visina vala (Hs) statistički je parametar koji predstavlja srednju visinu trećine najviših valova izmjerenih u određenom vremenskom intervalu (obično 20-30 minuta). Ovaj je parametar najčešće korišten u pomorskim prognozama jer najbolje opisuje stanje mora kakvo percipira iskusni promatrač ili pomorac na brodu. Tijekom prolaska ciklone Harry, značajna visina vala dosezala je 5-6 metara, što odgovara stupnju 7 Douglasove ljestvice (opisom: “jako uzburkano more”).

Maksimalna visina vala (Hmax) predstavlja vertikalnu udaljenost između najviše grebena i najdubljeg dola vala u promatranom razdoblju – to je onaj pojedinačni “zid vode” koji se iznenada izdigne iz mora. Pojedinačni valovi mogu biti i dvostruko viši od značajne visine, što se upravo i dogodilo tijekom ciklone Harry.

Izmjerenih 16,66 metara predstavlja upravo maksimalnu visinu – izuzetno visok val koji se pojavio unutar već ekstremno uzburkanog mora. Kako je moguće da se takav val visine zgrade 5 do 6 katova, uopće formira nedaleko od Jadrana?

Odgovor leži u fenomenu poznatom kao konstruktivna interferencija. Kada se dva ili više sustava valova superponiraju “u fazi” – odnosno kada se njihovi grebeni poklope – njihove se energije i amplitude zbrajaju. U slučaju ciklone Harry stvorila se prava “savršena oluja” na moru. S jedne strane postojao je dominantan i snažan “swell” (tj. mrtvo more, valovi generirani daleko od mjesta promatranja) dolazeći iz smjera istok-jugoistok, stvoren duž staze puhanja (fetch) od oko 750 kilometara. To je udaljenost otvorenog mora nad kojom vjetar puše relativno konstantnom brzinom i smjerom – što je ona veća, to se više energije prenosi na morsku površinu. S druge strane, postojao je sekundarni, “mlađi” swell iz smjera istok-sjeveroistok, nastao rotacijom vjetrova oko centra niskog tlaka smještenog iznad Jonskoga mora.

Kada su se ova dva valna sustava susrela ispred sicilijanske obale, njihove su se energije/amplitude zbrojile, generirajući pojedinačne monstruozne valove skrivene među prosječnim valovima. Dodatni čimbenik bila je batimetrija (morfologija morskog dna) Jonskoga mora: naglo povećanje dubine prema pučini omogućilo je valovima da zadrže gotovo svu svoju snagu sve do neposredne blizine obale, gdje su tu energiju ispraznili izravno na obalnu infrastrukturu.

Razorne posljedice

Kako je opisao Fabio Ciciliano, čelnik talijanskog Odjela civilne zaštite prilikom obilaska pogođenih područja: ionske obale pogodili su “valovi ekvivalentni masi vode visokoj poput četverokatnice, koja je satima udarala o obalu”. Štete su bile goleme i geografski rasprostranjene.

Na Siciliji je situacija bila kritična na više lokacija. Kod Scalette Zanclee (provincija Messina) kombinacija snažnih valova i obilnih oborina uzrokovala je klizište koje je zahvatilo željezničku prugu. Desetak metara tračnica ostalo je doslovno visjeti u zraku, što je prisililo na prekid prometa na liniji Messina-Catania. U Letojanniju je ovo proglašeno najjačom maritimnom olujom u 40 godina. U Kataniji su valovi preskočili lukobran i prodrli u same lučke bazene, prisiljavajući vlasti na ograničenje rada luke i kontinuirani nadzor infrastrukture. Posebno je dramatičan bio prizor u naselju San Giovanni li Cuti, gdje su valovi preskočili stjenovitu obalu i poplavili prostorije povijesnog restorana.

Kalabrija je također teško nastradala. U Melito Porto Salvo (provincija Reggio Calabria) erozivno djelovanje mora uzrokovalo je urušavanje oko 250 metara šetnice “Passeggiata dei Mille”. Civilna zaštita je morala u potpunosti zabraniti pristup tom području. U Catanzaro Lidu valovi visoki i do 6 metara preskakali su zaštitne barijere i plavili parkirališta, ulice i poslovne prostore u lučkom kvartu.

Oborine su bile jednako ekstremne. U pojedinim područjima akumulacije kiše su premašile 500 mm u 72 sata – količina ekvivalentna višemjesečnoj prosječnoj oborini. U Fondachelli Fantini (provincija Messina) zabilježeni su rekordi dnevnih oborina. Na planinama Etne palo je preko metar snijega. Evakuirano je oko 190 osoba na Siciliji i 150 na Sardiniji, a ukupna šteta na samoj Siciliji procijenjena je na više od 500 milijuna eura.

Klimatski kontekst: znak vremena?

Je li ciklona Harry izoliran događaj ili simptom širih promjena? Prema fizičaru Antoniju Pasiniju iz talijanskog CNR-a, ovakav ciklonalni sustav karakteristikama više nalikuje jesenskim nego zimskim pojavama. Međutim, globalno zatopljenje podiže granicu snijega, što znači da oborine koje bi ranije padale kao snijeg sada padaju kao kiša – i uz to su koncentrirane u kraćem vremenu, povećavajući rizik od brdskih poplava čak i usred zime.

Sredozemno more danas je značajno toplije od ne tako davnog prosjeka. Toplije more znači više isparavanja, više vlage u atmosferi i više energije dostupne za ciklogeneze.

Istraživanje objavljeno u časopisu Climate Dynamics, čiji je glavni autor Marco Reale iz Nacionalnog instituta za oceanografiju i eksperimentalnu geofiziku (OGS), analizira projekcije buduće aktivnosti ciklona u mediteranskoj regiji. Prema tom istraživanju, očekuje se smanjenje ukupnog broja ciklona koji prolaze Sredozemljem, ali uz moguće povećanje intenziteta pojedinačnih sustava – upravo obrazac koji smo vidjeli s ciklonom Harry.

Zaključak

Ciklona Harry ušla je u povijest kao jedan od najsnažnijih mediteranskih ciklonalnih sustava zabilježenih u instrumentalnom razdoblju. Val od 16,66 metara predstavlja apsolutni rekord za Sredozemno more i dokaz da ovo “zatvoreno” more, često percipirano kao mirnije od oceana, može generirati valove usporedive s onima na otvorenim oceanima kada se steknu pravi uvjeti. Na oceanima su izmjereni valovi visine i preko 20 metara.

Za znanstvenu zajednicu, Harry predstavlja izvanredan slučaj za proučavanje – od ciklogeneze i dinamike valova do utjecaja klimatskih promjena na ekstremne događaje te će na ovu temu zasigurno biti objavljen veći broj radova u znanstvenim časopisima. Za obalne zajednice južne Italije, to je dobar podsjetnik na ranjivost pred snagama prirode i potrebu za ulaganjem u prilagodbu i otpornost infrastrukture.

Kao što je jedan talijanski meteorolog primijetio: “Sredozemlje nije jezerce. Kada je ciklona dobro organizirana i ustrajna, more može postati doista ekstremno.” Harry je to nesumnjivo dokazala.

Izvori

1. iLMeteo.it – “Onda di 16,6 metri nel Mediterraneo: il ciclone Harry entra nella storia” (24.01.2026.)

2. iLMeteo.it – “Reportage Mareggiata Storica in Sicilia e Calabria: i Video e l’Analisi tecnica del Ciclone Harry” (24.01.2026.)

3. MeteoWeb.eu – “La furia del Mega Ciclone Harry nelle onde record al Sud Italia” (23.01.2026.)

4. Aeronautica Militare Italiana – “La tempesta Harry” (meteoam.it)

5. Geopop.it – “Perché le mareggiate in Sicilia sono state così devastanti”

6. IconaMeteo.it – “Ciclone Harry: come si è formato e cosa c’entra il cambiamento climatico”

7. Il Fatto Quotidiano – “Ciclone Harry, onde record e mareggiate devastano coste del Sud” (21.01.2026.)

8. TrasportoEuropa – “Il ciclone Harry devasta il trasporto dell’Italia meridionale”

9. ISPRA – Rete Ondametrica Nazionale (RON)

Ivan Toman