Posljednjih dana svjedoci smo vrlo monotonog, za nas meteoljupce i dosadnog vremena. Na kontinentu uglavnom magloviti i hladni, na Jadranu ugodno topli dani i malo friškije noći, odlika su anticiklonalnog i inverzivnog vremena.

Osvrnuti ćemo se na jedan potpuno drukčiji dan sredinom studenog i događaj koji se zbio već pomalo daleke 2004. Što se toga jutra, 14.studenog prije 21 godinu događalo, ostat će zabilježeno u povijesti svih vremenskih događanja u Dalmaciji, na Jadranu, pa i šire. Ciklona nazvana po maloj simpatičnoj, svima poznatoj djevojci Dorothy, čija kuća nošena snažnim vjetrom, po poznatoj priči dospijeva u zemlju OZ…scene poznate svima! I naša Dorothy uzrokovala je događaje baš kao da su na filmskom platnu, uz pitanja je li to moguće u pitomoj Dalmaciji?

Dan prije, 13. studenog sve je izgledalo kao jedna normalna kasnojesenska ciklona. Razvila se uz obale sjeverne Afrike i krenula svojim putem prema sjeveru i polako počela djelovati i na vrijeme kod nas, ali ništa neočekivano. Ovakve bi ciklone obično bile izdašnije za južni Jadran, otvoreno more i vanjske otoke… Ali…u isto vrijeme veliki vrtlog hladnog zraka na sjeveru Europe spojio se s anticiklonom koja se spuštala iz sjeverozapadne Europe prema Sredozemlju. Ovakve okolnosti dodatno su ojačale i produbile već spomenutu ciklonu, čiji je tlak u središtu kod Sardinije već pao za gotovo nevjerojatnih 25 hpa. Premještanjem centra na jug Italije, Jadranu je prijetila prava “meteorološka bomba”. U noći s 13 na 14.studenog 2004, kiša je već lijevala po otocima srednje i južne Dalmacije, te se brzo širila prema obali, uz umjereno jugo i nešto grmljavinskih intervala.

Glavnina događanja počinje u nedjelju rano ujutro, a mjesto zbivanja bila je prvo naša strana Jadrana i to pretežno njezin srednji i južni dio, te područja uz Jadran. Približavanjem hladnog zraka po prizemnim slojevima i dizanjem toplijeg u visinu stvorila se ogromna razlika tlaka na relativno malom prostoru. U uvjetima tako zgusnutih izobara, zapuhala je olujna do orkanska bura na gotovo cijelom Jadranu, dok se samo na krajnjem jugu još zadržavao južni vjetar. Bura možda nije bila jedna od najjačih ikad izmjerenih, ali po snazi, intezitetu i duljini puhanja, uz kišu koja je još pojačavala, mogli bi je usporediti s uraganom 2. ili čak izrazito opasne 3. kategorije. Uslijedio je nagli i veliki pad temperature zraka, u kratko vrijeme čak i za 10°C, tako da su Split i Šibenik uz udare vjetra i do 130 km/h mjerili svega 3-4°C, a snježna granica spustila se i do svega 300 mnv, pa se zabijelila i Dalmatinska zagora. Najjači udar vjetra tog dana u Splitu na Marjanu je iznosio 48,5 m/s (175 km/h), a na Krčkom mostu 59 m/s (212 km/h).

Materijalna šteta bila je velika. Mnogo polomljenih stabala, prevrnutih i oštećenih automobila, potopljenih i oštećenih plovila u slabije zaštićenim lukama, otpuhane infrastrukture, dignutih krovova kuća, štete na poljoprivrednim kulturama, poplavljenih prostora. Određeni broj ljudi pogođenih ovom katastrofom zatražilo je i liječničku pomoć, ali na sreću, žrtava nije bilo.

Toga jutra, osobno sam bio svjedok toga što se događalo vani, jer sam morao na neodgodiv put u Zagreb. Ulice Šibenika kao ratno boljište, refuli bure samo što me nisu otpuhali do automobila. Jedina djelomično otvorena cesta koja je tada povezivala Dalmaciju s ostatkom države, vodila je preko Obrovca i Prezida na Velebitu i sve to uz dozvolu policije koja je propuštala samo ona vozila za koja su bili sigurni da mogu proći. Lička magistrala zametena je snijegom, na pojedinim mjestima ima i zapuha. Iste noći, na povratku iz začuđujuće tihog i mirnog Zagreba, čekali smo nekoliko sati na zatrpanoj Kapeli (tunel u to vrijeme još nije bio dovršen). Vladaju snijeg i vijavica. Tegljači nepripremljeni za ovakvo nevrijeme i rani udar zime, zapeli su u nanosima snijega i uzrokovali kolaps u prometu.

U kasnopopodnevnim i večernjim satima, dok je Liku još trpao snijeg, odmicanjem ciklone prema jugoistoku, na obali se polaganim slabljenjem bure situacija polako normalizirala, uz još dugo vidljive posljedice.

Koliko god mi zaljubljenici u meteorologiju volimo konkretne meteorološke, čak i ekstremne događaje, za ovakve ili slične u kojem stradavaju objekti, kulture, pa čak i ljudi, možemo samo reći: ne ponovilo se! U povijesti meteorlogije neka samo ostane zapisano da smo toga 14. studenog 2004. doživjeli “mediteranski uragan”.

Osim prisjećanja na događaj iskoristili smo priliku i za numeričku simulaciju događaja. Pomoću WRF modela i ulaznih podataka ERA5 reanalize, simulirali smo period od 13. 11. 2004. u 12 UTC do 15. 11. 2004. u 00 UTC, korištenjem dvije ugniježdene domene horizontalne mreže 6 i 2 km. Prema simulacijama, nakon jačanja Tirenske ciklone tijekom noći s 13. na 14. studenog, u jutro 14. studenog u području srednjeg/južnog Jadrana razvilo se je sekundarno središte niskog tlaka. Njemu je najniži tlak, niži i od onog u glavnom vrtlogu u Tirenskom moru, dosegao oko 990 hPa u 7 UTC, što je vidljivo na sljedećoj slici. Razlika tlaka između sjevera Hrvatske (oko 1020 hPa) i područja Palagruže (oko 990 hPa) iznosila je u tom trenutku 30-tak hektopaskala.

Takva razlika u tlaku stvorila je izniman gradijent preko Dinarida i posljedične orkanske brzine vjetra. Iako tad nisu zabilježeni službeni rekordi brzine vjetra (kao najveća brzina se i dalje vodi onaj iz 21. prosinca 1998. na Masleničkom mostu od 69 m/s), po modelu najveće simulirane brzine udara vjetra oko 55 m/s su doista respektabilne i zaista rijetko se viđaju u operativnoj prognozi ili retro-analizi. Sljedeća slika pokazuje prostorni raspored najvećih brzina udara vjetra od početka do kraja perioda simulacije. Crno sjenčana područja u podvelebitskom području označavaju simulirane brzine od oko 55 m/s, dok crvena boja odgovara brzinama od oko 40 m/s. Uz finiju rezoluciju modela (od korištene 2×2 km), moguće bi bilo detektirati lokalne maksimume koji vjerojatno dosežu i nešto veće brzine.

Iznimna obilježja zimskog vremena se nisu ogledala u apsolutno niskim temperaturama. Dapače, na jugu je u toplom sektoru ciklone temperatura dosezala i do 20°C. No, sjevernije u područjima pod utjecajem hladne zračne mase ona je bila mnogo niža, kako pokazuje primjer sljedeće karte za 14.11. u 7 UTC (8 sati lokalno). Imajući u vidu da je riječ o prvoj polovici studenog a ne siječnju, ovo su prilično niske temperature za ovakvu sinoptičku situaciju.

Niske temperature i intenzivna ciklona donijele su snijeg većem dijelu regije, uključujući dio obale. Na sljedećoj slici prikazano je područje u kojem je padao snijeg, prema simulaciji modela (u milimetrima oborine u obliku snijega, ukupno tijekom cijelog simuliranog perioda). Sa slike je vidljivo da je model simulirao snijeg u svim višim predjelima Dalmacije, uključujući i predjele poput Mosora, Kozjaka i Vidove gore na Braču. Točnost te simulacije svakako potvrđuju i zapisi s Crometeo foruma i različitih novina.

Niti jedan naredni zimski događaj nakon ovoga, po svojim učincima na obali nije ostao tako zapamćen kao ciklona Dorothy. Moguće je da će tako ostati još dugo.

Ivica Grbelja; Ivan Toman (num. simulacija)

Tragedija jahte Bayesian: Kad meteorologija pomaže razumjeti katastrofu

U ranim jutarnjim satima 19. kolovoza 2024., luksuzna jahta Bayesian duljine 56 metara potonula je u moru kod malog sicilijanskog mjesta Porticello, nedaleko Palerma u Italiji. Sedam od dvadeset dvoje ljudi na brodu izgubilo je život u ovom tragičnom događaju koji je potresao Italiju i šire. No osim ljudske tragedije, ovaj slučaj pokrenuo je i zanimljivo meteorološko pitanje: što je zapravo uzrokovalo potonuće? Je li brod zahvatila morska pijavica ili se ipak dogodilo nešto drugo – konvektivna oluja s jakim udarima vjetra koje nazivamo downburst?

Skupina talijanskih meteorologa i znanstvenika pokušala je odgovoriti na ovo pitanje detaljnom analizom svih raspoloživih podataka. Njihovo istraživanje, koje su objavili Francesco De Martin i kolege u prestižnom časopisu Weather Kraljevskog meteorološkog društva (Royal Meteorological Society), pruža fascinantan uvid u ono što se te kobne noći dogodilo iznad južnog Tirenskog mora.

Morska pijavica ili olujni vjetar – u čemu je razlika?

Prije nego zaronimo u analizu, važno je razumjeti o kakvim meteorološkim pojavama govorimo. Morska pijavica (waterspout) intenzivan je vrtlog malog horizontalnog opsega koji se javlja iznad vodene površine. Pijavica je srodna tornadu, no uz određene razlike, prvenstveno u jačini i činjenici da se uglavnom javlja nad vodenom površinom, dok je tornado u pravilu jača tvorevina i javlja se uglavnom nad kopnom. Pijavica obično nastaje iz kumuliformnog oblaka i povezana je s mezociklonskim ili nemezociklonskim olujama. Iako mogu biti snažne, morske pijavice relativno su lokalizirani fenomen nad morem te stoga rijetko uzrokuju štetu.

S druge strane, konvektivne oluje mogu proizvesti ono što meteorolozi nazivaju downburst („propad”) – snažan silazni tok zraka u pozadini olujnog oblaka, koji udara o površinu i širi u svim smjerovima poput eksplozije. Udari vjetra kao posljedice downbursta mogu biti izuzetno jaki, često dosežući brzine od 30 do 45 metara u sekundi, i obično pokrivaju znatno veće područje od morskih pijavica. Neki downburstovi su lokalizirani na prostor od nekoliko stotina metara (microburst – “mikropropad”).

Razlikovanje između ove dvije pojave nije samo akademska vježba. Konvektivne oluje s downburstima potencijalno su predvidljive danima unaprijed pomoću numeričkih modela prognoze, dok su morske pijavice mnogo nepredvidljivije i kratkoročnije pojave.

Što govore satelitske snimke?

Analiza satelitskih podataka pokazala je da se između 20:00 UTC 18. kolovoza i 04:00 UTC 19. kolovoza nad južnim Tirenskim morem razvio mezo-konvektivni sustav (MCS). Satelitske snimke u infracrvenom spektru jasno pokazuju da je ovaj sustav sadržavao konvektivne ćelije s relativno kratkim životnim vijekom – najniža temperatura vrha oblaka od oko 210 K (-63°C) zabilježena je u 01:57 UTC, što ukazuje na vrlo aktivnu konvekciju.

Ono što je posebno zanimljivo jest animacija razvoja oluje. Satelitski podaci pokazali su rast i raspad nekoliko konvektivnih ćelija unutar MCS-a. Jedna od tih ćelija prošla je točno preko područja gdje je bio usidren Bayesian između 01:27 i 02:27 UTC – upravo u vrijeme kada se dogodila tragedija. Međutim, iz satelitskih podataka nije moguće zamijetiti rotacijska obilježja koja bi ukazivala na postojanje pijavice.

Atmosferski profil: recept za jaku oluju

Analizom atmosferskog profila s najbliže radiosonde, u Trapaniju (oko 90 km zapadno od mjesta nesreće), znanstvenici su otkrili postojanje “recepta” za razvoj jakih konvektivnih oluja. Profil je pokazao:

• Vrlo vlažan zrak u prizemnom sloju s prosječnim omjerom miješanja od 17,3 grama vodene pare po kilogramu zraka
• Visoke vrijednosti energije konvektivne nestabilnosti (CAPE od oko 2700 J/kg)
• Slab vjetar u donjim slojevima, ali jačanje iznad 1 km visine što je stvorilo oko 18 m/s smicanja između površine i 6 km visine
• Snažan zapadni tok na visokim razinama, povezan s ciklonom nad središnjom Italijom

Ovakav profil tipičan je za razvoj jakih oluja koje mogu proizvoditi snažne silazne udare vjetra. Suhi zrak u srednjim slojevima troposfere posebno je pogodan za razvoj downbursta jer jako isparavanje oborina u tom sloju hladi zrak i čini ga težim, čime se ubrzava njegovo spuštanje prema tlu.

Podaci prizemnih meteo postaja

Tri amaterske meteorološke postaje u blizini – u Aspri, Bagheriji i Solantu – zabilježile su klasična obilježja prolaska olujne fronte s downburstom. Podaci pokazuju:

• Pad pa nagli porast atmosferskog tlaka (od 0,3 do 2 hPa)
• Iznenadni pad potencijalne temperature (oko 4,5 °C) pri prolasku hladne fronte
• Porast brzine vjetra koji je zabilježen istovremeno na sve tri postaje

Najjači udar vjetra zabilježen u Aspri iznosio je 23,5 m/s (oko 85 km/h) u 01:59 UTC, a u Solantu čak 23,7 m/s u 02:04 UTC. Ove vrijednosti nisu ekstremno visoke, ali treba imati na umu da su postaje smještene na kopnu i nisu bile u idealnom položaju za mjerenje jake oluje koja je pogodila morsko područje gdje je bila usidrena jahta.

Točan slijed događaja istraženih s videozapisa obalnih kamera i AIS podataka broda, pokazuje da se jahta počela zanositi oko 01:50 UTC nakon prvih udara vjetra, a najjači udari izmjereni su između 01:59 i 02:04 UTC. U 01:59 UTC, sudeći po AIS zapisima položaja jahte, ona je vjerojatno ostala bez sidra budući da se počela brzo gibati s vjetrom u pravcu jugoistoka. Jahta je potonula u 02:06 UTC.

Je li događaj bio predvidiv?

Ključno pitanje koje postavlja ovo istraživanje jest: je li tragedija bila predvidiva? Odgovor je – djelomično da.

Znanstvenici su analizirali prognoze dva operativna numerička modela: ICON-2I (determinističke prognoze) i ICON-2I-EPS (probabilističke prognoze ansambla). Model ICON-2I, pokrenut 18. kolovoza u 00:00 UTC – punih 26 sati prije potonuća – predvidio je mogućnost jakih udara vjetra između 01:00 i 04:00 UTC 19. kolovoza nad južnim Tirenskim morem.

Probabilistički model ICON-2I-EPS, pokrenut dan ranije (17. kolovoza u 21:00 UTC, 29 sati prije događaja), pokazao je 10% i 25% vjerojatnost udara vjetra jačih od 24,5 m/s u relevantnom području, a pojedini članovi ansambla modela su simulirali udare i preko 33 m/s. Novije simulacije ICON-2I modela (od 00 UTC na dan potonuća – prekasno!) predviđale su udare vjetra i do 40 m/s na moru između 03:00 i 04:00 UTC 19. kolovoza.

Talijanska Civilna zaštita izdala je upozorenje na grmljavinske oluje za sjeverne obale Sicilije za 19. kolovoza 2024., što znači da je mogućnost jakih oluja u tom području bila očekivana i pravovremeno komunicirana.

Zaključak: znanost u službi sigurnosti

Detaljna analiza svih raspoloživih podataka – satelitskih snimaka, atmosferskih profila, mjerenja sa zemaljskih postaja i numeričkih modela – snažno upućuje na zaključak da je potonuće jahte Bayesian najvjerojatnije uzrokovano konvektivnom olujom s downburstom, a ne morskom pijavicom.

Dok postojanje pijavice/tornada ne može biti potpuno isključeno zbog nedostatka radarskih opažanja, prikupljeni dokazi i analize govore protiv te hipoteze. Satelitske snimke ne pokazuju karakteristična obilježja mezociklonskih rotacija koje se obično smatraju potrebnima za nastanak tornada i jakih pijavica, a gibanje oluje odgovaralo je pravolinijskom vjetru unutar downbursta, ne okretanju kakvo bi se očekivalo kod superćelijskih sustava koji su osnovni recept za tornada i jake pijavice.

Ova tragedija naglašava važnost ranog sustava upozorenja na jake oluje i potrebu za poboljšanjem komunikacije meteoroloških rizika javnosti. Iako numerički modeli mogu predvidjeti mogućnost jakih oluja danima unaprijed, točno vrijeme i mjesto najjačih udara vjetra ostaju izazov zbog malih prostornih razmjera ovih pojava. Osim pravovremenih najava, postavlja se i pitanje pouzdane distribucije upozorenja na brodove, što kod trgovačkih brodova u pravilu funkcionira „uigrano”, no u slučaju jahti gdje je sve podređeno ljetnom odmoru i razonodi, to u pravilu nije slučaj.

Kao što ističu autori De Martin i kolege u svom radu objavljenom u časopisu Weather, institucije i mediji moraju povećati napore u podizanju svijesti javnosti o rizicima od jakih oluja, unaprijediti kvalitetu upozorenja i poboljšati komunikaciju povezanih rizika. U mediteranskom području, uključujući i Jadran, gdje su konvektivne oluje česte tijekom kasnog ljeta i jeseni, to je od presudne važnosti za sigurnost pomorskog prometa i svih koji provode vrijeme na moru.

Ivan Toman

Razvedenost obale, prekrasni otoci, čisto more i obilje sunčanih dana čini hrvatsku obalu Jadrana među najljepšima na Sredozemlju. Uz sve to, ovo se područje može “pohvaliti” i vrlo raznolikom i bogatom ružom vjetrova. Što nazivamo ružom vjetrova? Grafički i dijagramski prikaz smjera, intenziteta i brzine vjetra za određeno područje. Tako razlikujemo romansku ružu vjetrova od osam smjerova i germansku koja određuje čak šesnaest pravaca.

Na Jadranu općenito razlikujemo tri vrste vremena. Vrijeme po buri, kada prevladava bura, suhi i hladni vjetar sjevernih smjerova,vrijeme po jugu,kad pretežno puše jugo i drugi topli vjetrovi drugog kvadranta. Stabilno ljetno vrijeme, s dominacijom dnevnog maestrala i noćnog burina.

Jakost, snaga, pa čak i smjer vjetra, zbog raznolikosti naše obale razlikuju se od područja do područja, tako da za vrijeme puhanja bure, zbog utjecaja i blizine Velebita imamo mjesta gdje ona dostiže i orkanske udare (Senj, Podvelebitsko područje), a ponegdje je dosta slabija ili jedna osjetna, kao npr, na području grada Zadra, prvenstveno zbog utjecaja Ravnih Kotara. Ovo je u narodu poznato kao “Zadarska tišina”. Olujnim udarima juga posebno su izložena područja gdje broj i veličina otoka, te slabija razvedenost obale ne mogu utjecati na ublažavanje učinka.

Vjetrovi koji pušu na Jadranu

Bura – Iznimno jak i hladan vjetar. Puše s kopna prema moru iz pravca sjever- sjeveroistok i vrlo često donosi vedro, anticiklonalno vrijeme, te bitno smanjuje vlažnost zraka. Snaga puhanja slabi s većim udaljavanjem od kopna. Stvara vrlo opasne visoke i uske valove, a posebno jaka zna biti oko Senja i u Velebitskom kanalu, kao na šibenskom, splitskom i makarskom području. Karakerizira je i nagli početak puhanja, kada brzo dostiže svoje najjače udare. Zbog svojih olujnih, pa i orkanskih udara, nerijetko napravi i materijalne štete.

Jugo ili Silocco – Topao vjetar, puše s mora prema kopnu, iz smjera jugoistoka, obično pred dolazak ciklone ili fronte. Karakterizira ga oblačno i vlažno vrijeme. Stvara široke, često i visoke valove koji su posebno intezivni na otvorenom moru, pa stoga i jako opasni za plovidbu. Jugo često nagovijesti skorašnju promjenu vremena. Traje obično više dana, uz postupno jačanje. Zanimljiva su i proljetna tzv. Pašjunska vedra juga, koja znaju dugo puhati prije eventualne promjene vremena, a često se znaju umiriti i bez ikakvih događanja.

Levant – Vjetar koji puše s istoka. Isto tako donosi vlažnije i oblačnije vrijeme, a zna imati karakteristike i bure i juga (ovisno o sinoptičkoj situaciji i blizine utjecaja ciklona).

Tramontana – Oštar i hladan vjetar, pravca puhanja sjever-sjeverozapad. Posebno je neugodan na sjevernom Jadranu i na otvorenom moru gdje zna stvarati dosta velike valove, ali ne dostiže snagu bure. Zna biti opasan za plovidbu.

Maestral – Ljetni vjetar, često ugodno rashađujućeg djelovanja, puše iz pravca zapad-sjeverozapad od mora prema kopnu, u pravilu za stabilnog vremena. Javlja se tijekom dana u uvjetima kad se kopno zagrijava više od morske površine. Ujutro počinje kao slab jugoistočni, pa južni vjetar, a svoju najjaču snagu dostiže sa zapada u ranim popodnevnim satima. Njegova snaga predvečer slabi u obliku lagane tramontane. U narodu ga zovu “vjatar koji prati sunce”. Valovi koje stvara maestral, pravi su doživljaj za jedriličare na dasci i nautičare i rijetko mogu biti pogibeljni.

Burin – Noćni ljetni, svježi vjetar, puše iz pravca istoka i sjeveroistoka, ponegdje i jugoistoka, zbog brzog ohlađivanja kopna. Obično ne puše jako, često se javlja i kao noćni povjetarac.

Oštro – Vlažan i topao vjetar s juga, nastaje na otvorenom moru zbog približavanja ciklone sa zapada i sjeverozapada. Obično ne traje dugo, ali često zna biti i snažan.

Lebić ili garbin – Jako opasan i nagao vjetar iz pravca zapad-jugozapad. Dosta svjež. Nastaje obično pred samu neveru ili promjenu vremena, vrlo često neposredno nakon vremena puhanja juga i jako niskog tlaka zraka. Traje jako kratko, ali i za to vrijeme može dosegnuti olujnu jačinu, pa je izuzetno opasan za ljude i za nautičare. Često kao i bura može uzrokovati materijalnu štetu.

Najjači udar bure u Hrvatskoj izmjeren je 24. prosinca 2003. godine na vijaduktu Božići između sv. Roka i Maslenice i iznosio je 307 km/h. Međutim, jedini neoštećeni instrument koji je izmjerio ovu vrijednost nije bio atestiran za tolike brzine, pa podatak nije nikad uzet kao službeni. Ako se držimo službenog podatka, rekord je izmjeren na Masleničkom mostu 21. prosinca 1998. a iznosio je 248 km/h.

Ivica Grbelja

Kad će se vratiti ekstremne zime kao ona iz 2012. godine? Znanost ima odgovor

Pamtite li zimski mraz iz veljače 2012. godine? Bura je tad puhala olujnom snagom gotovo neprekidno 20-tak dana. U potpunosti se zaledio lukobran u Senju, a nanesene zaleđene morske prašine bilo je i po otocima sjevernog Jadrana – Krku, Pagu, Prviću, … Dugotrajni polarni udar osjetila je gotovo cijela Europa. U francuskom gradu Toulouseu, koji se nalazi na jugoistoku Francuske, poznatom po blagoj mediteranskoj klimi, temperatura je pala ispod minus dvanaest stupnjeva Celzijusa. Rijeke su počele nositi ledene ploče, a ljudima su se ledile brade tijekom hoda preko kampusa lokalnog meteorološkog instituta. Zvuči kao nešto iz Skandinavije ili Rusije, a ne s Jadrana ili iz južne Francuske.

Taj zastrašujući nalet hladnoće zаhvatio je veliko područje Europe. Od zapada kontinenta, preko Balkana pa do Skandinavije, ljude su iznenadile ekstremne hladnoće i snijeg kojeg je malo tko od njih očekivao. Bila je to najhladnija dvotjedna epizoda u Europi u proteklih trideset godina.

Sad se postavlja važno pitanje koje je fasciniralo meteorologe i klimatologe: hoće li se takve hladnoće ikad vratiti? Istraživači sa francuskoga meteorološkog instituta CNRM (Centar za meteorološka istraživanja) nedavno su objavili studiju koja daje iznenađujući i pomalo zabrinjavajući odgovor — vrlo vjerojatno neće.

Kako se zimsko vrijeme mijenja s globalnim zagrijavanjem?

Da bismo razumjeli što nam studija govori, trebamo prvo shvatiti što se događa s najhladnijim danima tijekom godine. Bаš kao što su toplinski valovi postajali češći i intenzivniji, tako su i hladni valovi postali rjeđi i blaži. To nije samo opažanje — to je fizika. Kada planeta postupno postaje toplija, prosječne zimske temperature rastu, što znači da vjerojatnosti za ekstremno hladne događaje postaju manje. Posebno imajući u vidu fenomen Arktičke amplifikacije, koji ima za posljedicu da se Arktik zagrijava znatno brže od prosjeka planete – ekstremno hladnog zraka oko polova ima količinski i prostorno sve manje. A time su i šanse da će takav ekstremno hladan zrak doći u umjerene širine, nažalost također – sve manje.

Znanstvenici su proveli detaljnu analizu vrijednosti temperatura iz veljače 2012. godine koja je opisana kao događaj kakav se štoviše ponavlja samo jednom svakih dvadesetak godina, uz šansu da se ponovi neke određene godine od oko pet do šest posto. Međutim, ta je vjerojatnost već u 2024. godini pala na manje od jedan posto. Još važnije, prema njihovim modelima, vjerojatnost da nećemo vidjeti ponovno toliko hladnu zimu prije kraja stoljeća je 42-99 posto, ovisno o scenariju emisija stakleničkih plinova — a najbolja procjena iznosi 86 posto.

Što zapravo znači ta statistika?

U stvarnom jeziku, osamdeset i šest posto šanse da se nešto neće dogoditi znači da je s pravom za očekivati da zimski događaj takvog intenziteta i trajanja više nećemo doživjeti za naših života. Za događaj koji se dogodio prije samo trinaest godina, to je dramatična promjena. Zamislite si da ste nabavili policu osiguranja koja vas štiti od onoga što je do jučer izgledalo kao sigurno ponavljanje s vremena na vrijeme — ali se odjednom pokazalo da je u budućnosti gotovo sigurno da vam ona više neće biti potrebna. To je analogija rezultata ove studije.

Što je još fascinantnije, to ne vrijedi samo za zimski udar iz 2012. godine. Znanstvenici su također analizirali tri druga izvanredno hladna razdoblja koja su se dogodila nakon 2010. godine u različitim dijelovima svijeta: ekstremnu hladnoću u Teksasu 2021., hladni val u Kini 2016. i izuzetno hladnu zimu u Brazilu 2022. Za sve te događaje pronašli su slične rezultate — vjerojatnost njihovog neponavljanja do kraja stoljeća je između pedeset i šest i osamdeset i tri posto.

Povijesne hladnoće su već otišle — vjerojatno zauvijek

Još je bolje pokazano kada pogledamo iz drugog kuta — kroz prizmu povijesnih rekorda. Najhladnije epizode koje su zabilježene u znanstvene zapise tijekom dvadesetog stoljeća — kao što su one iz 1950-ih i 1980-ih godina — sada bi trebale biti praktički nemoguće. Prema studiji, vjerojatnost da se ti ekstremno hladni dani neće vratiti prije kraja stoljeća je 97 do 100 posto — drugim riječima, gotovo je sigurno da se takvi hladni rekordi neće ponoviti ili oboriti. Naziv koji su znanstvenici predložili za te događaje jest “izumrli događaji” — oni su reprezentanti klime koja je već iščezla zahvaljujući recentnim promjenama klime.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća Pariz je bio poznat po potpuno smrznutoj rijeci Seni. Od 1956. godine naovamo, Pariz nije imao više potpuno smrznutu rijeku, i prema svim znanstvenim pokazateljima, vjerojatno je da nikad više neće. Slike koje je slikar Claude Monet naslikao prikazujući ledenu Senu i ljude koji hodaju po ledu — to su sada slike iz nekog drugoga svijeta, slike koje izgledaju nestvarno našim suvremenicima.

Treba li se zabrinjavati?

Evo u čemu je trik: iako su te ekstremne hladnoće postale sve manje vjerojatne, to ne znači da su potpuno nemoguće. Znanstvenici su jasno naglasili da je vjerojatnost da ćemo vidjeti jedan od ta četiri analizirana hladna vala ponovno prije kraja stoljeća još uvijek preko pedeset, točnije 69 posto — što je još uvijek značajno!

Što to znači praktički? To znači da ako se dogodi još jedna ekstremno hladna zima poput one iz veljače 2012., to ne bi trebalo izazvati šok ili preispitivanje klimatske znanosti. To bi samo značilo da se dogodio jedan od onih rijetkih događaja koji su još uvijek marginalno mogući — kao što je i sama 2012. godina bila dokazom da su ekstremne hladnoće još tada imale šanse za pojavu iako su već postajale vrlo rijetke pojave.

Što to znači za nas?

Za sektore osjetljive na hladnoću — kao što su primjerice infrastruktura, sustavi distribucije topline ili poljoprivreda — ova studija ima praktičan savjet. Veliki građevinski projekti, instalacije za grijanje ili izbor poljoprivrednih kultura za budućnost, trebali bi uzeti u obzir da će ekstremno hladne zime vjerojatno postati iznimno rijetke. Stoga nije potrebno značajno investirati u zaštitu od scenarija koji se više neće dogoditi s vjerojatnostima koje su relevantne za dugoročne planove, u usporedbi s onime kako se ranije investiralo. Umjesto toga, potrebno je pažnju usmjeriti na druge ekstreme – u prvom redu visoke temperature, jače isušivanje poljoprivrednog tla i druge nepovoljne okolnosti koje donosi toplija klima budućnosti.

Ali u istoj studiji postoji i nota opreznosti. Kako je studija fokusirana na ostatak dvadeset prvog stoljeća, znanstvenici priznaju da su mogući nepredviđeni događaji — od vulkanskih erupcija koje mogu privremeno ohladiti klimu do mogućeg kolapsa Atlantske termohaline cirkulacije. Ovi scenariji nisu uključeni u njihove modele, što znači da bi takvi događaji možda mogli značajno izmijeniti stvarne ishode u odnosu na njihove procjene.

Zaključak: Čuvati sjećanja na ledene dane

Ponovi li se zima poput one iz veljače 2012. godine, trebali bismo to doživjeti kao nešto posebno — kao zadnji ples s nečim što je do jučer bilo sastavni dio naše klime ali što sada brzo nestaje. Snažni zimski prodori neće potpuno nestati iz Europe — ali one ekstremne hladnoće koji su dio naših sjećanja iz djetinjstva, slike iz povijesti i inspiracija za slikare poput Moneta — ti su dani zaista možda već iza nas, bez povratka. I to je, na svoj način, važna lekcija o tome kako klimatske promjene oblikuju ne samo brojeve i temperature, već i svijet u kojem živimo.

Objava je temeljena na studiji:

Ribes, A., Y. Robin, O. Tessiot, and J. Cattiaux, 2025: Recent Extreme Cold Waves are Likely Not to Happen Again This Century. Bull. Amer. Meteor. Soc., 106, E1759–E1771, https://doi.org/10.1175/BAMS-D-24-0013.1.

Ivan Toman

Prema podacima Europskog sustava za informacije o šumskim požarima (Forest Fire Information System – EFFIS), ljeto 2025. bilo je rekordno po količini opožarene površine na kontinentu u posljednjih skoro 20 godina. Najviše su nastradala područja na Pirenejskom poluotoku gdje je izgorilo više od 500 tisuća hektara šume, što je gotovo dvostruka površina Luksemburga. Rekorde u izgorjeloj površini postavile su i Turska, Grčka te Cipar. Požar Corbieres Massifa u Francuskoj ostaje zapisan kao najveći obalni požar u toj državi u zadnjih 50 godina. Ukupno, preko 30 osoba je izgubilo živote u spomenutim požarima, uz 105.000 evakuacija. Vrlo teška požarna sezona zabilježena je i u Portugalu, te Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovakvi rekordi pripisuju se neuobičajeno vrućim i suhim meteorološkim prilikama diljem Europe tijekom ljeta 2025. Pokazatelj je to kako će u budućnosti biti nužno ulaganje u protupožarnu tehnologiju i strategiju mnogo više nego se to trenutačno provodi.

Vremenska prognoza korištenjem meteoroloških modela umjetne inteligencije sve je aktualniji način računalnog prognoziranja vremena.U lipnju 2025., američki državni centar za uragane (National Hurricane Center) je u suradnji s Googleovim sustavom DeepMind, uključio AI model u operativno odlučivanje. Pokazalo se kako AI modeli mogu parirati klasičnim dinamičkim modelima za simulaciju atmosfere, a osim podjednake uspješnosti u predviđanju imaju i veliku prednost po pitanju korištenja računalnih resursa. Naime, nakon faze treniranja, operativna faza zahtijeva neusporedivo manje hardverskih resursa u usporedbi s klasičnim sustavima, uz mnogo brže izvođenje simulacija, a to znači jeftiniju i pravovremenu prognozu.

Od 2017., Svjetska meteorološka organizacija (WMO) vodi bazu ekstremno dugačkih munja. U srpnju 2025. U časopisu Bulletin of the American Meteorological Society objavljen je rad u kojem je opisana pojava munje duljine 829 kilometara, što se trenutačno smatra najduljom zabilježenom munjom od početka praćenja. To se je dogodilo u američkoj Velikoj nizini (Great plains), s 21. na 22. listopada 2017. unutar mezoskalnog konvektivnog sustava.

Od aktualnih događanja u svijetu ponajviše se prati uragan Melissa koji se formirao u Karipskom moru i čije se jačanje očekuje do kategorije 4 ili 5. Takav će prema trenutačnim prognozama pogoditi Jamajku, Kubu, Haiti i Dominikansku republiku. Ovo će biti najjači uragan ove sezone (do sad), a postoji mogućnost da bude i najdestruktivniji za Jamajku ikad. Landfall na Jamajku očekuje se tijekom ponedjeljka.

Europsko vrijeme trenutačno obilježava duboka ciklona nad Skandinavijom i polje visokog tlaka nad Atlantikom (Azorska anticiklona), što uvjetuje zapadno zonalno strujanje nad većim dijelom kontinenta. Slična situacija ali uz slabljenje Azorske anticiklone održavat će se i idućih dana, uz blagu tendenciju jačanja anticiklonalnog polja nad Sredozemljem, što bi tijekom narednog tjedna trebalo donijeti nešto stabilnije vremenske prilike našim krajevima. Ipak, ne i potpuno stabilno. Veći dio Europe imat će kišovitije vrijeme od prosjeka, posebice zapad kontinenta koji će većinom biti pod utjecajem ciklonalnih strujanja u idućih 10-tak dana.

Slika: Geopotencijal na 500 hPa (linije) i anomalija istog (boje) za period od 27.10. do 3.11. (ECMWF)

Ivan Toman

Albert Einstein nas je uvjerio kako je vrijeme relativan pojam. Takvo je kako čovjek odluči da će biti. Tako smo odlučili imati dva vremena: zimsko i ljetno. Zašto? Još je davne 1784. Benjamin Franklin predložio kako bi bilo dobro ranije ustajati za veću iskoristivost danje svjetlosti i smanjenja korištenja svijeća kako bi uštedjeli i bolje iskoristili sunce.Tek početkom stoljeća britanski poduzetnik William Willett i novozelalanđanin George Vernon razradili su prve zamisli pomicanja vremena unaprijed ili unazad prema potrebi, a ideja je potpuno oživjela tijekom Prvog svjetskog rata. Nijemci su prvi pomakli sat kako bi uštedjeli energiju za svoju ratnu industriju toga vremena. U početku, satovi su namještani po položaju sunca, što je dovodilo do nereda i problema u prometu i komunikaciji uopće.

Tek nakon uvođenja vremenskih zona i ljetnog računanja vremena, život se sinkronizirao s prirodnim svjetlom i vidjela se ekonomska korist. Dakle, posljednja subota u ožujku jedan sat naprijed, koji vraćamo u posljednjoj listopadskoj suboti. Međutim, kako sve ima svoje nuspojave, ovo nije bila iznimka. Kod određenog broja ljudi javili su se poremećaji sna, pad koncentracije, povećan broj nesreća, naročito u prvim danima promjena. Poremećen je i ljudski biološki sat (tzv. cirkadijski ritam) koji je regulirao kad čovjek treba spavati, a kad se buditi. Sve ovo brzo je natjeralo određene zemlje da ukinu ovu praksu, a današnje moderne tehnologije sve manje ovise o njoj.

Europska unija je 2018. godine pokrenula raspravu o ovom problemu. No,bez uspjeha. Naime, iako je Europa relativno mali kontinent, onim zapadnijim državama više odgovara zimsko, a istočnim ljetno vrijeme. EU nije sklona dijeljenju kontinenta na više vremenskih zona, iz više razloga. Sve rasprave i debate oko ovoga privremeno je obustavila pandemja coronavirusa 2020. godine. 

Autoru ovih redaka puno je prihvatljivije ljetno računanje vremena. U modernije vrijeme način i bioritam života su se promijenili, kasnije se ide spavati, nešto kasnije počinje radno vrijeme, pa je i ustajanje kod mnogih kasnije. Što to znači za Hrvatsku? Geografska pozicija Hrvatske (ipak u jugoistočnoj Europi) ide u prilog ljetnom vremenu. Ne znam baš da li bi bili sretni na zimskom vremenu gledati svanuće oko 3:30 sati ujutro za vrijeme ljetnog solsticija i najdužih dana. Možda bi bilo lakše izdržati jedan sat više jutarnjeg mraka. EU je nedavno opet “iz ladice” izvukla ovaj problem. Nadamo se da će ovaj put biti složni i konačno nas postaviti, ne na ljetno ili zimsko, nego na “standardno” vrijeme, ma kakvo ono bilo i tako krenuti stopama Rusije i Islanda koji su to učinili davno prije. Čovjek je prilagodljivo biće. Naviki bi se…

Ivica Grbelja