Mogli bi reći kako posljednjih godina zima ne opravdava svoje ime. I dok su tmurež, vlaga i sivilo nama u Dalmaciji normalni pojmovi kratkih zimskih dana, kontinentalci moraju više žaliti za onim što im zime trenutno pružaju. U vremenima smo kad svaki pravi “ugriz” zime prestavlja svojevrstan događaj, Osvrnuti ćemo se na takav jedan scenarij koji nam se dogodio 2012. godine u veljači, točnije prije 14 godina.

Zima 2014. godine izgledala je kao još jedna prosječna zima i kako su dani prolazili, sve je izglednije bilo da će u tome tonu i završiti. Međutim, krajem siječnja počinju se događati neke promjene u atmosferi. Dolazi do postupnog cijepanja polarnog vortexa. Što je polarni vortex (vrtlog)? Prvo trebamo razlikovati jet stream (polarnu mlaznu struju) i polar vortex (polarni vrtlog). Polarna mlazna struja odnosi se na relativno usko područje velikih brzina (> 30 m/s) u troposferi, na visini od otprilike 9 km. Na našoj hemisferi strujanje ide od zapada prema istoku, odnosno zonalno. Često predstavlja granicu između zračnih masa različitih svojstava. Polarni vrtlog nalazi se na većim visina i ne utjećena vrijeme u srednjim geografskim širinama. Svaka nepravilnost kao npr zagrijavanje stratosfere uzrokuje nerpravilnosti, pa i pucanje polarnog vrtloga i valovitost mlazne struje. Ovakav scenarij omogućuje spuštanje hladnog arktičkog zraka u niže širine.

Izvor: The Nacional Oceanic and Atmosphferic Administration

Ovakav scenarij imali smo u trećoj dekadi siječnja 2012. godine. Po rubu hladne sibirske anticiklone u naše krajeve počeo je pritjecati vrlo hladan zrak polarnog porijekla. Već tada smo se smrzavali uz buru i suho i hladno vrijeme. Ali to je bila samo uvertira u ono šta će uslijediti. Spoj hladnog zraka i znatno toplijeg mora uzrokovao je ciklogenezu u Sredozemlju. Tri ciklone nazvane Flora, Gabor i Ismet tek su trebale “obaviti svoj posao”

1. Flora

Sam početak veljače donosi nam oblačno i sve hladnije vrijeme. Temperature zraka bile su granične i dinamične s dnevnim hodom od 0-3°C, na obali i nešto nižima u unutrašnjosti. Posebno hirovito bilo je u Senju, gdje je uslijed jake bure, niskih temperatura i naleta hladnoće poledila riva, stvarajući već svjetski poznate ledene skulpture. Udari bure na sjevernoj Jadranu već su bili olujne i orkanske jakosti. I dok je u Lici, Gorskom Kotaru i dijelu unutrašnjosti padao snijeg, oborine u Dalmaciji su većinom bile u obliku kiše i susnježice, koja bi povremeno prelazila u snijeg. Zbog graničnih temperatura, akumulacije oborina još nije bilo, mada su snjegoljubci to željno iščekivali.

Sinoptička karta 02. veljače u 13h, izvor: Meteociel

2. Gabor

Prolaskom Flore, vrijeme se kratkotrajno stabiliziralo, uz jačanje AC, što je konačno uzrokovalo pad temperature na negativne vrijednosti na velikom dijelu obale i daljnje jačanje bure. Tako Rijeka mjeri -4°C, Zadar i Šibenik -5°C, Split -3°C…Sve je bilo spremno za dolazak Gabora, koji je u takvim okolnostima mogao isporučiti samo snježne oborine. Snjegopad je započeo u ranim jutarnjim satima između 03 i 04. veljače. Ciklona pozicionirana u Tirenskom moru, geografski gledano malo južnije od Splita, sa svoje stražnje strane povlačila je još hladniji zrak na dio obale. Uz olujnu buru, tijekom čitave noći vladala je prava mećava. Šibenik se probudio na 15cm snijega na tlu, Split je mjerio 10cm, Zadar 7. Zbog udaljenosti ciklone, područja sjevernije od Zadra nisu dobila izdašnije oborine, a sjeverni Jadran je ostao suh i hladan. Nakon kratkotrajnog smirivanja ujutro, ulaskom ciklone u Jadran i dijelom retrogradnog kretanja iste, snijeg je opet nastavio padati debljajući snježni pokrivač na tlu i davajući glavobolje Splićanima koji su se našli na granici toplijeg i hladnijeg zraka. Ovo je često uzrokovalo padanje “ledenih bobica” ili šuškavca, kratkotrajno čak ledenu kišu na tom području.

Snijeg u Splitu, izvor: Dalmacijadanas

Sinoptička karta 03. veljače u 13h, izvor: Meteociel

3. Ismet

Gabor je idućih dana još djelovao na vrijeme, osobito u Dalmatinskoj zagori, paje i Knin nakon Flore opet dočekao prave snježne oborine. Uz obalu vrijeme se stabiliziralo, ali hladnoća još pojačala, pa se ponegdje mjerilo i do -6, čak i -7°C. A u noći s 10. na 11. veljače, na scenu je stupio treći “proizvod iz Sredozemlja” ciklona nazvana Ismet. Situacija je bila dosta identična kao za vrijeme Gabora, uz malo sjevernije pozicioniranje ciklone u Tirenskom moru, pa je granica vrlo hladnog zraka ovoga puta bila malo južnije od Šibenika. Snijeg je počeo padati u zadnjim satima 10. veljače, gotovo ne smanjujući intezitet i debljajući snježni pokrivač na tlu, uz jaku buru stvarajući zapuhe. Ismet je snijegom najviše podario područja od rta Ploča (Punta Planka) na jugu, pa do Paga na sjeveru. Južnije je bilo problema s kišom, ledenom kišom i ostalim nedaćama. Ciklona je na svome putu polako ulazila u Jadran i uz povremene retrogradne epizode spuštala se sve južnije. U ranim jutarnjim satima granica hladnog i toplog zraka po visini nalazila se jugoistočno od Makarske. Zbog ovog miješanja bilo je i grmljavinskih epizoda, a pravi snježni blizzard doživjeli su imotsko i vrgoračko područje, te zapadna Hercegovina uključujući grad Mostar, koji je proživio svašta. Od kiše, ledene kiše, šuškavca, pa do epskog snjegopada s jakom grmljavinom koji je tom gradu donio nevjerojatnih 65cm snijega! Svoje rekorde iz novije povijesti zabilježili su Šibenik s 35 cm, Split 25 cm i Zadar 20 cm snijega. Uz sve lijepe, dolazile su, na žalost i ružne stvari. Prekidi u opskrbi i prometu, zatvaranje škola i prekidi nastave. Ono najgore, dosta ljudi zbog neopreznosti i poleđenih pločnika završilo je na traumatologiji zbog padova i lomova ekstremiteta. Srećom, bez žrtava. Šibensko područje proglasilo je elementarnu nepogodu, a splitsko čak i izvanredno stanje, pa je na teren izlazila i pomagala čak i vojska. Na dubrovačkom području, uz olujno jugo i jaku grmljavinu pale su i ogromne količine kiše, pa je bilo i bujičnih poplava, ispumpavanja podruma poslovnih i stambenih objekata, naročito na krajnjem jugu.

Morske orgulje u Zadru pod snijegom, foto: Aleksandar Gospić

Visina snijega u Vrgorcu, foto:Aleksandar Gospić

Sinoptička karta 11. veljače u 13h, Izvor: Meteociel

Kao kuriozitete ove snježne prve dekade veljače 2012. godine možemo izdvojiti pojedine činjenice: Makarsko područje… Makarska je prošla bez snijega, uz jako malo kiše i blago negativnu temperaturu zraka. Zavižan na Velebitu je izmjerio vrlo niskih -21°C. Split ovakvu visinu snijega nije mjerio u novijoj povijesti. Senjska riva pod udarom valova i niskih temperatura dugo nije bila tako bajkovito zaleđena. Satelitska karta s Dalmacijom pod snijegom izgledala je nestvarno. Dosta toga (temperatura, vjetar, visina snijega i dvije snježne epizode, podsjećale su na posljednju pravu zimu već davne 1985. godine.

Satelitski snimak velikog dijela Dalmacije pod snijegom

Ivica Grbelja

Kad viktorijanski termometar “laže”: skrivena nesigurnost mjerenja noćnih temperatura

Je li ljetna noć bila tropska ili nije? Odgovor može ovisiti o tome kako mjerite temperaturu – a razlika od samo par desetinki stupnja može promijeniti sve.

---

Tko je ikada pokušao zaspati tijekom srpanjske žege na dalmatinskoj obali ili zagrebačkom stanu bez klime, dobro zna što znači tropska noć. No što ako vam kažem da naš najčešći način mjerenja temperature zraka – onaj isti koji se koristi na meteorološkim postajama diljem svijeta već više od 160 godina – ponekad može krivo procijeniti noćnu temperaturu zraka?

Upravo to pitanje postavili su britanski meteorolozi R. Giles Harrison i Stephen D. Burt sa Sveučilišta u Readingu u nedavno objavljenom članku u časopisu Weather. Njihovi nalazi nisu samo akademska zanimljivost – oni imaju izravne implikacije za klimatsku statistiku, praćenje klimatskih promjena, pa i za javnozdravstvene politike.

Tropske noći: više od neugodnog spavanja

Tropska noć definira se kao noć tijekom koje minimalna temperatura zraka ne pada ispod 20 °C. Na prvi pogled, čini se kao jednostavan klimatološki indeks – prebrojite koliko takvih noći godišnje imate i gotovo. No iza te jednostavnosti kriju se ozbiljne zdravstvene implikacije.

Kada noću temperatura ne padne dovoljno, ljudsko tijelo se ne može oporaviti od dnevnog toplinskog stresa. Srce nastavlja raditi ubrzano, tjelesna temperatura ostaje povišena, san postaje isprekidan i nekvalitetan. Europska agencija za okoliš bilježi da su visoke noćne temperature jedan od ključnih čimbenika toplinskog opterećenja stanovništva.

U Hrvatskoj situacija postaje sve ozbiljnija. Prema podacima DHMZ-a, u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom 1990-ih praktički nije bilo tropskih noći, dok ih posljednjih godina bilježimo i do deset godišnje. Na jadranskoj obali brojke su još dramatičnije – u Dubrovniku i Splitu čak 91 posto ljetnih noći 2004. godine klasificirano je kao tople noći. Klimatske projekcije pokazuju da će broj tropskih noći u Hrvatskoj porasti za 20 do 22 posto do sredine stoljeća, što će dodatno opteretiti zdravlje stanovništva, posebice u urbanim sredinama gdje efekt toplinskog otoka može povisiti temperaturu za dodatnih 10 °C u odnosu na okolicu. No je li ta statistika uopće točna?

Stevensonov zaklon: viktorijanski instrument za moderno doba

Ali kako uopće mjerimo temperaturu zraka? Odgovor se krije u bijeloj drvenoj kutiji s lamelama koju možete vidjeti na gotovo svakoj meteorološkoj postaji na svijetu. Taj uređaj nosi ime Stevensonov zaklon (engleski: Stevenson screen), a dizajnirao ga je 1864. godine škotski inženjer Thomas Stevenson – otac slavnog književnika Roberta Louisa Stevensona, autora “Otoka s blagom”. U meteorologiji, smatra se “zlatnim standardom” zaklona za mjerenje temperature zraka.

Stevensonov zaklon je jednostavan, ali genijalan koncept. Bijela boja odbija sunčevo zračenje, a lamele omogućuju protok zraka kroz kutiju. Dvostruki krov i stijenke sprječavaju zagrijavanje unutrašnjosti od primitka izravnog sunčevog zračenja ili od topline okolnih površina. Termometar unutar zaklona tako mjeri temperaturu okolnog zraka, a ne temperature površina zagrijanih Suncem ili ohlađenih noćnim zračenjem.

Problem je u tome što ovaj sustav ovisi o prirodnoj ventilaciji – zrak mora sam strujati kroz zaklon da bi termometar mogao pratiti promjene temperature u okolišu. Kada puše vjetar, sve funkcionira izvrsno. Ali što se događa kada je vjetar slab ili ga uopće nema?

Tiha noć, problematično mjerenje

Upravo to je istražio tim iz Readinga tijekom noći 1. srpnja 2025. Na njihovom Atmosferskom opservatoriju istovremeno su radila tri različita sustava za mjerenje temperature:

1. Klasični termometar u Stevensonovu zaklonu – prirodno ventiliran, kakav se koristi na većini meteoroloških postaja
2. Aspirirani termometar – s prisilnom ventilacijom pomoću ventilatora, koji osigurava konstantan protok zraka preko senzora
3. Finožični termometar – izuzetno tanak platinasti senzor koji može reagirati na temperaturne promjene u djeliću sekunde

Rezultati su bili iznenađujući. Termometar u Stevensonovu zaklonu zabilježio je minimalnu temperaturu od točno 20,0 °C – što znači da je noć prema službenoj definiciji bila tropska. No aspirirani termometar, postavljen nedaleko, izmjerio je minimum od samo 19,6 °C – što ne zadovoljava kriterij tropske noći.

Razlika od 0,4 °C možda zvuči minorno, ali u kontekstu pragova i klimatske statistike to je ogromna pogreška. Prema mjerenju iz Stevensonova zaklona, ta noć ulazi u statistiku tropskih noći; prema preciznijoj metodi, ne ulazi.

Zašto se to događa?

Ključ problema leži u onome što se događa kada vjetar potpuno stane puhati. Analiza podataka pokazala je da su upravo u trenutku bilježenja minimalne temperature brzine vjetra bile praktički nula. U takvim uvjetima zaklon se ponaša kao izolirani sustav – nema protoka zraka koji bi ujednačio temperaturu unutar zaklona s temperaturom okolnog zraka.

Finožični termometar, koji reagira gotovo trenutno na promjene temperature, zabilježio je kratki “impuls” hlađenja oko 4:34 ujutro. Aspirirani termometar, s prisilnom ventilacijom, također je taj impuls registrirao. No termometar u Stevensonovu zaklonu, bez dovoljne prirodne ventilacije, nije stigao reagirati na taj kratki pad temperature – njegova termalna inercija “zagladila” je fluktuaciju.

Istraživači su provjerili i uvjete izračivanja tla prema Svemiru. Te noći oblaci su se razišli oko 3:15, a neto zračenje u trenutku minimuma bilo je blizu nule – što znači da zaklon nije gubio toplinu zračenjem prema vedrom nebu niti ju je primao od oblaka. U takvim uvjetima, bez ventilacije i bez značajnog hlađenja zračenjem, zaklon jednostavno zadržava temperaturu višu od stvarne temperature okolnog zraka.

Koliko je to čest problem?

Tim iz Readinga analizirao je gotovo tri desetljeća podataka (od 1997. godine) kako bi procijenio koliko su često uvjeti slabe ventilacije prisutni upravo u trenutku noćnog minimuma temperature. Rezultati su zabrinjavajući: distribucija brzina vjetra u vrijeme noćnog minimuma pokazuje da je mod distribucije (najčešća vrijednost) upravo 0 m/s – dakle, potpuna tišina.

To znači da se upravo u trenutku kada je minimalna noćna temperatura najvažnija za klimatološku statistiku, Stevensonov zaklon nalazi u najnepovoljnijim uvjetima za točno mjerenje.

Dodatna analiza 20 najtoplijih noći u razdoblju 2023.–2025. pokazala je da je u 8 slučajeva zaklon zabilježio višu temperaturu od aspiriranog termometra (medijan razlike +0,15 °C), dok je u 12 slučajeva zabilježio nižu (medijan razlike −0,09 °C). Slučajevi precijenjene temperature u zaklonu bili su konzistentno povezani s nižim brzinama vjetra (medijan 0,4 m/s) u usporedbi sa slučajevima podcijenjene temperature (medijan 1,0 m/s).

U slučaju izraženog strujanja kako pokazuje slika iznad, prisutno je značajno turbulentno miješanje vanjskog zraka s onim unutar zaklona. To omogućuje da temperatura unutarnjeg zraka bude identična vanjskoj i Stevensonov zaklon tad radi ispravno. No onda kad je strujanje zraka slabo ili nikakvo, nastaju problemi kako je ilustrirano na sljedeće dvije slike.

Na slici (b) je prikazana situacija sa slabim vjetrom i vedrim nebom. Uslijed dugovalnog zračenja, stijenke zaklona gube toplinsku energiju i predaju ju u više slojeve zraka. Time materijal zaklona postaje hladniji od okolnog zraka, spuštajući unutrašnju temperaturu na nižu vrijednost od one izvan zaklona. Rezultat je podcijenjena minimalna noćna temperatura.

Slika (c) prikazuje situaciju kad Stevensonov zaklon dovodi do precjenjivanja minimalne noćne temperature. Ponovo imamo situaciju sa slabim vjetrom, ali sad se umjesto vedrog neba, bilježi naoblaka. Poznato je da oblaci stvaraju protuzračenje, odnosno vraćaju velik dio izračene energije s tla natrag i time onemogućavaju efektno hlađenje površine. Stijenke zaklona ostaju toplije i precjenjuju noćnu temperaturu zraka.

Izvor slika (a), (b) i (c): Harrison i Burt (2026).

Implikacije za klimatsku znanost

Ovo istraživanje otvara nekoliko važnih pitanja. Prvo, koliko je naših povijesnih podataka o tropskim noćima zapravo pouzdano? Stevensonov zaklon koristi se kao standard već više od stoljeća i pol, a svi klimatski nizovi temelje se na tim mjerenjima. Retroaktivno korigiranje podataka bilo bi iznimno složeno.

Drugo, kako osigurati konzistentnost između starih i novih mjerenja ako prijeđemo na preciznije metode? Klimatologija ovisi o dugim, neprekidnim nizovima podataka – nagle promjene metodologije mogu stvoriti umjetne “skokove” u podacima koji nemaju veze s pravim klimatskim promjenama.

Harrison i Burt predlažu pragmatična rješenja. Jedno je jednostavno: uz temperaturu bilježiti i brzinu vjetra te koristiti tu informaciju za procjenu pouzdanosti mjerenja. Čak i gruba procjena prema Beaufortovoj skali – “tišina”, “lahor”, … – bila bi korisna za identifikaciju problematičnih situacija. Drugo, ambicioznije rješenje jest postupna zamjena Stevensonovih zaklona aspiriranim termometrima, što Svjetska meteorološka organizacija već preporučuje.

Zaključak: preciznost koja nam izmiče

Ironija je u tome što tropske noći postaju sve češće upravo zbog klimatskih promjena – a naš najrašireniji alat za njihovo praćenje ima inherentna ograničenja upravo u uvjetima koji su tipični za tople, mirne ljetne noći. Nije problem samo ljeti, isti nedostatak Stevensonovog zaklona primjećuje se uvijek kad je brzina vjetra vrlo mala.

To ne znači da su naši klimatski podaci bezvrijedni. Stevensonov zaklon, kako pokazuju i drugi radovi istih autora, u većini situacija radi izuzetno dobro – 50 posto mjerenja unutar ±0,1 °C od referentne vrijednosti, a samo 2 posto s pogreškom većom od ±0,5 °C. Ali u rubnim slučajevima, kada primjerice desetinka stupnja odlučuje između “tropske” i “netropske” noći, moramo biti svjesni nesigurnosti.

Za nas u Hrvatskoj, gdje se broj tropskih noći povećava uz sve veći toplinski stres – posebno u urbanim sredinama gdje postoje i značajni efekti toplinskih otoka -, ovo istraživanje podsjeća na važnost kvalitetnih meteoroloških mjerenja. Jer ako želimo donositi informirane odluke o prilagodbi na klimatske promjene – od urbanističkog planiranja do javnozdravstvenih strategija – moramo biti sigurni da naši podaci govore istinu. Ili barem znati koliko su nepouzdani.

---

Izvori

1. Harrison, R. G., & Burt, S. D. (2026). A midsummer night’s screen. Weather. https://doi.org/10.1002/wea.70025
2. Copernicus Climate Change Service (C3S). (2025). European State of the Climate 2024. https://climate.copernicus.eu/esotc/2024
3. European Environment Agency. Tropical Nights indicator. https://climate-adapt.eea.europa.eu/en/metadata/indicators/tropical-nights
4. DHMZ (2025). Klimatske projekcije za Hrvatsku do 2070. Izvještaj Odjela za klimatske promjene i biometeorologiju.
5. World Health Organization (2024). Heat and health fact sheet. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/climate-change-heat-and-health
6. Harrison, R. G. (2024). Victorian technology for measuring the weather is still remarkably accurate – new research. The Conversation.
7. Rippstein, V., de Schrijver, E., Eckert, S., & Vicedo-Cabrera, A. M. (2023). Trends in tropical nights and their effects on mortality in Switzerland across 50 years. PLOS Climate.

Ivan Toman

Za sve koji vole meteorologiju i žele vidjeti procese u stvarnom životu postoji mjesto gdje teorija postaje iskustvo . Mjesto na kojem se svaki dan dešava neki novi eksperiment: jutarnja magla, para koja se diže s površine i lagani povjetarac koji miješa vlagu kroz zrak. Dobrodošli u čarobni svijet između vode i kopna. Dobrodošli u svijet močvare!

Močvare nastaju nakupljanjem stajaće vode u plitkim udubljenjima gdje je tlo zasićeno vlagom, a površinske vode spore ili nepomične. Ukratko, riječ je o plitkim vodama stajaćicama odnosno o tlu  natopljenim najčešće slatkom vodom. Ovdje nije važno samo što vidite, nego što i osjetite jer močvara nije samo krajolik već živa scena meteoroloških i ekoloških procesa. U močvari se vrijeme osjeća, mjeri i vidi.

Foto: Ivica Grbelja

Močvare su mikroklimatski regulatori, a ono što ih čini zanimljivima su temperatura, vlažnost i magla. Zbog stalne prisutnosti vode, močvarna površina se zagrijava i hladi sporije nego suho tlo što dovodi do nižih maksimalnih temperatura danju i viših minimalnih temperatura noću. Rezultat je stabilniji prizemni sloj atmosfere, manje ekstremnih osjetnih temperatura i česte temperaturne inverzije. Meteorološki gledano, močvara djeluje kao prirodni amortizer termalnih promjena. Visoka vlaga usporava klimatske šokove i daje lokalni doprinos oblacima i pljuskovima ( smanjuje LCL i može potaknuti razvoj oblaka u toplijim mjesecima). Magla nije samo lijep prizor već hladi lokalni zrak, oblikuje mikroklimu i utječe na lokalne vremenske uvjete. No priča tu ne završava jer u zasićenom tlu močvara gdje nema kisika mikroorganizmi razgrađuju organsku tvar i proizvode metan pa tako ista močvara koja lokalno hladi zrak i ublažava ekstreme ujedno dugoročno sudjeluje u globalnim klimatskim promjenama zagrijavajući planet na sasvim drugoj vremenskoj skali. Močvare su važne jer zadržavaju poplave i smanjuju eroziju, proizvode mikroklimu i lokalno hlade zrak, stvaraju staništa za ptice, vodozemce i rijetki biljni svijet, te filtriraju vodu i čuvaju kvalitetu podzemnih voda.

Slikovni prikaz uloge i važnosti močvara. Izvor:www.wwfadria.org

Močvare u Hrvatskoj nisu velike ali su ekološki i meteorološki vrlo važne. Poplavne močvare su Kopački rit (Drava i Dunav), Lonjsko polje (Sava) i Mokra Gora. Močvare koje se hrane kišnicom su djelomično Vransko jezero i manja tresetišta u Gorskom kotaru i Hrvatskom zagorju. Obalne močvare su Neretvanska delta i Hutovo blato, te manja priobalna močvarna područja u Istri. U jezerske močvare ubrajaju se krajnje točke Plitvičkih jezera i Vranskog jezera.

Očuvanje močvara znači čuvanje ekološke ravnoteže, klimatske stabilnosti i prirodne ljepote, te nam omogućuje da i sami bolje razumijemo i promatramo meteorološke procese u stvarnom životu.

Izvor: USFWS

Dan zaštite močvara se obilježava  2. veljače kako bi se podigla svijest o važnosti močvarnih staništa, te potaknulo njihovo očuvanje i zaštitu.

Ivica Grbelja

Mediteranski rekord visine valova i povijesna oluja koja je pogodila jug Italije u siječnju 2026.

Poslijepodne utorka, 20. siječnja 2026. godine, upisalo se u anale sredozemne meteorologije i oceanografije događajem bez presedana. U Sicilijanskom prolazu, u akvatoriju između Portopala di Capo Passero i otoka Malte, izmjeren je val maksimalne visine od čak 16,66 metara – najviše ikada zabilježeno instrumentalnim mjerenjima u Sredozemnom moru. Mjerenje je obavila plutača Nacionalne valomjerne mreže (RON), kojom upravlja talijanski Institut za zaštitu okoliša i istraživanja (ISPRA).

Ovaj je podatak nadmašio dosadašnji rekord od 14,2 metra, zabilježen uz španjolske obale tijekom oluje Gloria u siječnju 2020. godine. Ciklona Harry nije bila samo meteorološki kuriozitet – njezina razorna snaga nažalost je ostavila duboke tragove na obalnoj infrastrukturi južne Italije, od Sicilije preko Kalabrije do Sardinije.

Sinoptička situacija: savršena oluja

Sredozemlja ciklona Harry, ime koje je dobila prema nomenklaturi projekta Storm Naming mreže EUMETNET (u kojemu sudjeluje i Talijanska meteorolška služba), započela je svoj životni ciklus 17. siječnja kao plitko područje niskog tlaka u blizini Valencije u Španjolskoj, sa središnjim tlakom od oko 1008 hPa. Tijekom sljedeća dva dana sustav se premjestio prema jugu, pozicioniravši se između Tunisa i Libije, gdje je tlak pao na oko 1002 hPa. Ključni trenutak intenziviranja ciklogeneze dogodio se kada se središte ciklone smjestilo u Sicilijanski prolaz, gdje je tlak dosegao 995 hPa.

Posebnost ove situacije bio je iznimno jak gradijent tlaka – nagli pad tlaka na relativno malom prostoru; nešto slično cikloni Dorothy iz studenog 2004. godine. Uz naravno, drugačiji geografski položaj i putanju. Dok je u središtu Harryja vladao niski tlak, nad Balkanom se prostiralo snažno anticiklonalno polje s tlakom preko 1040 hPa. Ova razlika od gotovo 50 hPa na razmjerno kratkoj udaljenosti generirala je vjetrove orkanske snage. Udari su lokalno premašivali 135 km/h (kod Campogrande di Tripi u provinciji Messini izmjereno je čak 136 km/h), a na otvorenom moru vjetar je kontinuirano puhao brzinom koja se kod tropskih ciklona klasificira kao kategorija 1 do 2 na Saffir-Simpsonovoj ljestvici.

Ciklogeneza je bila potpomognuta kontrastom između hladne zračne mase arktičkog podrijetla, koja je nadirala s istoka, i relativno tople površine Sredozemnog mora. Temperatura mora na tom području bila je iznadprosječno visoka – anomalije su u nekim zonama prelazile +2,5 °C iznad klimatološkog prosjeka. Ovaj termički kontrast dodatno je pojačao konvektivne procese i osigurao snažnu opskrbu toplim i vlažnim zrakom s juga Sredozemlja, stvarajući idealne uvjete za intenzivne oborine.

Fizika rekordnih valova

Prije nego razmotrimo detaljnije rekordnu visinu vala, važno je razumjeti razliku između dviju ključnih oceanografskih veličina: maksimalne visine vala (Hmax) i značajne visine vala (Hs).

Značajna visina vala (Hs) statistički je parametar koji predstavlja srednju visinu trećine najviših valova izmjerenih u određenom vremenskom intervalu (obično 20-30 minuta). Ovaj je parametar najčešće korišten u pomorskim prognozama jer najbolje opisuje stanje mora kakvo percipira iskusni promatrač ili pomorac na brodu. Tijekom prolaska ciklone Harry, značajna visina vala dosezala je 5-6 metara, što odgovara stupnju 7 Douglasove ljestvice (opisom: “jako uzburkano more”).

Maksimalna visina vala (Hmax) predstavlja vertikalnu udaljenost između najviše grebena i najdubljeg dola vala u promatranom razdoblju – to je onaj pojedinačni “zid vode” koji se iznenada izdigne iz mora. Pojedinačni valovi mogu biti i dvostruko viši od značajne visine, što se upravo i dogodilo tijekom ciklone Harry.

Izmjerenih 16,66 metara predstavlja upravo maksimalnu visinu – izuzetno visok val koji se pojavio unutar već ekstremno uzburkanog mora. Kako je moguće da se takav val visine zgrade 5 do 6 katova, uopće formira nedaleko od Jadrana?

Odgovor leži u fenomenu poznatom kao konstruktivna interferencija. Kada se dva ili više sustava valova superponiraju “u fazi” – odnosno kada se njihovi grebeni poklope – njihove se energije i amplitude zbrajaju. U slučaju ciklone Harry stvorila se prava “savršena oluja” na moru. S jedne strane postojao je dominantan i snažan “swell” (tj. mrtvo more, valovi generirani daleko od mjesta promatranja) dolazeći iz smjera istok-jugoistok, stvoren duž staze puhanja (fetch) od oko 750 kilometara. To je udaljenost otvorenog mora nad kojom vjetar puše relativno konstantnom brzinom i smjerom – što je ona veća, to se više energije prenosi na morsku površinu. S druge strane, postojao je sekundarni, “mlađi” swell iz smjera istok-sjeveroistok, nastao rotacijom vjetrova oko centra niskog tlaka smještenog iznad Jonskoga mora.

Kada su se ova dva valna sustava susrela ispred sicilijanske obale, njihove su se energije/amplitude zbrojile, generirajući pojedinačne monstruozne valove skrivene među prosječnim valovima. Dodatni čimbenik bila je batimetrija (morfologija morskog dna) Jonskoga mora: naglo povećanje dubine prema pučini omogućilo je valovima da zadrže gotovo svu svoju snagu sve do neposredne blizine obale, gdje su tu energiju ispraznili izravno na obalnu infrastrukturu.

Razorne posljedice

Kako je opisao Fabio Ciciliano, čelnik talijanskog Odjela civilne zaštite prilikom obilaska pogođenih područja: ionske obale pogodili su “valovi ekvivalentni masi vode visokoj poput četverokatnice, koja je satima udarala o obalu”. Štete su bile goleme i geografski rasprostranjene.

Na Siciliji je situacija bila kritična na više lokacija. Kod Scalette Zanclee (provincija Messina) kombinacija snažnih valova i obilnih oborina uzrokovala je klizište koje je zahvatilo željezničku prugu. Desetak metara tračnica ostalo je doslovno visjeti u zraku, što je prisililo na prekid prometa na liniji Messina-Catania. U Letojanniju je ovo proglašeno najjačom maritimnom olujom u 40 godina. U Kataniji su valovi preskočili lukobran i prodrli u same lučke bazene, prisiljavajući vlasti na ograničenje rada luke i kontinuirani nadzor infrastrukture. Posebno je dramatičan bio prizor u naselju San Giovanni li Cuti, gdje su valovi preskočili stjenovitu obalu i poplavili prostorije povijesnog restorana.

Kalabrija je također teško nastradala. U Melito Porto Salvo (provincija Reggio Calabria) erozivno djelovanje mora uzrokovalo je urušavanje oko 250 metara šetnice “Passeggiata dei Mille”. Civilna zaštita je morala u potpunosti zabraniti pristup tom području. U Catanzaro Lidu valovi visoki i do 6 metara preskakali su zaštitne barijere i plavili parkirališta, ulice i poslovne prostore u lučkom kvartu.

Oborine su bile jednako ekstremne. U pojedinim područjima akumulacije kiše su premašile 500 mm u 72 sata – količina ekvivalentna višemjesečnoj prosječnoj oborini. U Fondachelli Fantini (provincija Messina) zabilježeni su rekordi dnevnih oborina. Na planinama Etne palo je preko metar snijega. Evakuirano je oko 190 osoba na Siciliji i 150 na Sardiniji, a ukupna šteta na samoj Siciliji procijenjena je na više od 500 milijuna eura.

Klimatski kontekst: znak vremena?

Je li ciklona Harry izoliran događaj ili simptom širih promjena? Prema fizičaru Antoniju Pasiniju iz talijanskog CNR-a, ovakav ciklonalni sustav karakteristikama više nalikuje jesenskim nego zimskim pojavama. Međutim, globalno zatopljenje podiže granicu snijega, što znači da oborine koje bi ranije padale kao snijeg sada padaju kao kiša – i uz to su koncentrirane u kraćem vremenu, povećavajući rizik od brdskih poplava čak i usred zime.

Sredozemno more danas je značajno toplije od ne tako davnog prosjeka. Toplije more znači više isparavanja, više vlage u atmosferi i više energije dostupne za ciklogeneze.

Istraživanje objavljeno u časopisu Climate Dynamics, čiji je glavni autor Marco Reale iz Nacionalnog instituta za oceanografiju i eksperimentalnu geofiziku (OGS), analizira projekcije buduće aktivnosti ciklona u mediteranskoj regiji. Prema tom istraživanju, očekuje se smanjenje ukupnog broja ciklona koji prolaze Sredozemljem, ali uz moguće povećanje intenziteta pojedinačnih sustava – upravo obrazac koji smo vidjeli s ciklonom Harry.

Zaključak

Ciklona Harry ušla je u povijest kao jedan od najsnažnijih mediteranskih ciklonalnih sustava zabilježenih u instrumentalnom razdoblju. Val od 16,66 metara predstavlja apsolutni rekord za Sredozemno more i dokaz da ovo “zatvoreno” more, često percipirano kao mirnije od oceana, može generirati valove usporedive s onima na otvorenim oceanima kada se steknu pravi uvjeti. Na oceanima su izmjereni valovi visine i preko 20 metara.

Za znanstvenu zajednicu, Harry predstavlja izvanredan slučaj za proučavanje – od ciklogeneze i dinamike valova do utjecaja klimatskih promjena na ekstremne događaje te će na ovu temu zasigurno biti objavljen veći broj radova u znanstvenim časopisima. Za obalne zajednice južne Italije, to je dobar podsjetnik na ranjivost pred snagama prirode i potrebu za ulaganjem u prilagodbu i otpornost infrastrukture.

Kao što je jedan talijanski meteorolog primijetio: “Sredozemlje nije jezerce. Kada je ciklona dobro organizirana i ustrajna, more može postati doista ekstremno.” Harry je to nesumnjivo dokazala.

Izvori

1. iLMeteo.it – “Onda di 16,6 metri nel Mediterraneo: il ciclone Harry entra nella storia” (24.01.2026.)

2. iLMeteo.it – “Reportage Mareggiata Storica in Sicilia e Calabria: i Video e l’Analisi tecnica del Ciclone Harry” (24.01.2026.)

3. MeteoWeb.eu – “La furia del Mega Ciclone Harry nelle onde record al Sud Italia” (23.01.2026.)

4. Aeronautica Militare Italiana – “La tempesta Harry” (meteoam.it)

5. Geopop.it – “Perché le mareggiate in Sicilia sono state così devastanti”

6. IconaMeteo.it – “Ciclone Harry: come si è formato e cosa c’entra il cambiamento climatico”

7. Il Fatto Quotidiano – “Ciclone Harry, onde record e mareggiate devastano coste del Sud” (21.01.2026.)

8. TrasportoEuropa – “Il ciclone Harry devasta il trasporto dell’Italia meridionale”

9. ISPRA – Rete Ondametrica Nazionale (RON)

Ivan Toman

Zašto postoje dva polarna vrtloga i što to znači za ekstremne vremenske prilike

---

Siječanj 2014. godine obilježio je početak jedne od najhladnijih zima u novijoj povijesti istočnih Sjedinjenih Država.Temperature su padale daleko ispod uobičajenih vrijednosti, a mediji su ubrzo pronašli krivca — polarni vrtlog. No ono što je uslijedilo bio je pravi komunikacijski kaos: termin je “preuzeo život” mimo svoje znanstvene definicije, a javnost, pa čak i dio stručne zajednice, počeo je koristiti izraz na način koji nije sasvim odgovarao stvarnosti i znanstvenoj preciznosti. Uskoro je termin odjeknuo poput “bombe” i “prešao granice” SAD, te je tako danas jedan od najkorištenijih meteo-termina u medijima tijekom hladnijeg dijela godine. Usudit ćemo se reći – potpuno bez razloga.

U ovom tekstu pokušat ćemo razjasniti što polarni vrtlog doista jest, zašto zapravo postoje dva zasebna polarna vrtloga, te kako su povezani s ekstremnim vremenskim prilikama koje povremeno zahvaćaju srednje zemljopisne širine.

Dva vrtloga, a ne jedan

Kada u meteorološkoj literaturi naiđemo na pojam polar vortex, on se najčešće koristi kao skraćenica za circumpolar vortex — planetarnu zapadnu cirkulaciju koja okružuje pol u srednjim i visokim geografskim širinama. No ono što se rijetko ističe jest činjenica da u Zemljinoj atmosferi postoje dva bitno različita polarna vrtloga: jedan u troposferi i drugi u stratosferi (Waugh i sur., 2017).

Ova distinkcija nije trivijalna. Troposferski i stratosferski polarni vrtlog razlikuju se po svojoj strukturi, sezonalnosti, dinamici i utjecaju na vrijeme pri tlu. Zamislimo to ovako: troposferski vrtlog je poput širokog, plitkog bazena koji postoji cijele godine, dok je stratosferski vrtlog duboka, uska “bušotina” koja se formira tek tijekom jeseni i zime, a potom se raspada u proljeće kada Sunčeva svjetlost ponovno dosegne polarna područja.

Stratosferski polarni vrtlog

Znanje o cirkumpolarnim zapadnim vjetrovima u stratosferi seže u kasne 1940-e godine (Scherhag, 1948; Gutenberg, 1949). Izraz polar vortex počeo se u znanstvenim krugovima redovito koristiti krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih.

Snažni cirkumpolarni zapadnjaci koji definiraju stratosferski polarni vrtlog dosežu maksimum na otprilike 60° geografske širine, od područja neposredno iznad tropopauze (oko 100 hPa) pa sve do mezosfere (iznad 1 hPa). Vrtlog se može definirati na temelju koherentne regije niskog geopotencijalnog polja koje je okruženo zapadnim vjetrovima, ali većina suvremenih istraživanja definira ga kroz područje visoke potencijalne vrtložnosti (engl. potential vorticity, PV).

Potencijalna vrtložnost proporcionalna je umnošku vrtložnosti (mjere brzine rotacije česti zraka) i stratifikacije (mjere tendencije česti zraka da se vrate u početni položaj nakon vertikalnog pomaka). PV ima nekoliko korisnih svojstava za razumijevanje dinamike vrtloga: materijalno je očuvan za strujanje bez dijabatskog grijanja ili trenja, a gradijenti PV-a na rubu vrtloga osiguravaju povratni mehanizam za propagaciju Rossbyjevih valova — temeljnih niskofrekventnih poremećaja u vantropskoj troposferi i stratosferi.

Stratosferski polarni vrtlog nastaje svake zime kao posljedica velikih temperaturnih gradijenata između srednjih širina i pola. Formira se u jesen kada polarna područja ne primaju Sunčevu svjetlost, jača tijekom zime, a zatim se raspada u proljeće kada se Sunčeva energija vraća. Rossbyevi valovi pobuđeni u troposferi propagiraju se u stratosferu i perturbuju vrtlog, slabe ga i deformiraju njegov inače kružni oblik.

Veći topografski i kopneno-morski kontrasti na sjevernoj hemisferi generiraju snažnije valove koji propagiraju prema gore nego na južnoj hemisferi, zbog čega je sjeverni stratosferski vrtlog slabiji i više deformiran od svog južnog pandana. To također uzrokuje veću vremensku varijabilnost sjevernog vrtloga, uključujući takozvana nagla stratosferska zatopljenja (engl. sudden stratospheric warmings, SSW) — nagle poraste polarnih temperatura i raspad stratosferskog vrtloga usred zime. SSW događaji javljaju se u prosjeku otprilike jednom svake dvije godine na sjevernoj hemisferi (Charlton i Polvani, 2007), dok je na južnoj hemisferi zabilježen samo jedan takav događaj — u rujnu 2002. godine.

Troposferski polarni vrtlog

Iako je meteorološka literatura o troposferi znatno opsežnija od one o stratosferi, pojam polar vortex puno je rjeđi u troposferskoj literaturi. Ipak, najraniji znanstveni radovi koji opisuju troposfersko cirkumpolarno strujanje kao vrtlog jednako su stari kao i oni koji opisuju stratosferski vrtlog — datiraju iz kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih (Rossby i Willett, 1948; LaSeur, 1954).

Rub troposferskog vrtloga obično se definira pomoću specificiranih kontura geopotencijalne visine na razinama tlaka od 300 ili 500 hPa, koje tipično leže unutar jezgre zapadnjaka. Rub vrtloga općenito se nalazi između 40° i 50° sjeverne geografske širine. Na mjesečnim ili duljim vremenskim skalama troposferski vrtlog obično ima jedan ili dva centra, no na dnevnim skalama može imati nekoliko centara.

Klimatološki zimski vrtlog sjeverne hemisfere ima dva centra: jedan blizu otoka Baffin i drugi nad sjeveroistočnim Sibirom — povezani s islandskom i aleutskom prizemnom ciklonom. Slična asimetrija obično se ne nalazi u klimatološkom vrtlogu južne hemisfere.

Za razliku od stratosferskog vrtloga koji postoji samo od jeseni do proljeća, troposferski polarni vrtlog postoji tijekom cijele godine.

Povezanost s ekstremnim vremenskim prilikama

Iako su troposferski i stratosferski polarni vrtlog jasno odijeljeni, oni mogu imati interakciju u određenim okolnostima, a oba vrtloga mogu biti pod utjecajem istih velikoskalnih valnih događaja. Nadalje, oba vrtloga mogu u određenim situacijama igrati ulogu u ekstremnim vremenskim događajima pri površini, premda je troposferski vrtlog općenito važniji za vrijeme pri tlu.

Koherentna regija visoke potencijalne vrtložnosti povezana sa stratosferskim polarnim vrtlogom nalazi se u stratosferi, no može utjecati na troposfersko strujanje ispod nje. Taj utjecaj uključuje trendove u ljetnoj cirkulaciji i vremenu na južnoj hemisferi uzrokovane jačanjem antarktičkog polarnog vrtloga zbog ozonske rupe (Thompson i sur., 2011), kao i veze između slabih i jakih događaja arktičkog stratosferskog vrtloga i ekstremnog vremena pri površini (Baldwin i Dunkerton, 2001).

Arktička poveznica uključuje premještanje izrazito hladne zračne mase iz polarnih područja u srednje širine pri površini — tzv. prodore hladnog zraka (engl. cold-air outbreaks). Pokazano je da vjerojatnost takvih događaja raste nakon razdoblja kada je stratosferski vrtlog jako poremećen i oslabljen (Thompson i sur., 2002; Kolstad i sur., 2010). No unatoč ovoj statističkoj povezanosti, ne postoji odnos jedan-na-jedan između prodora hladnog zraka i slabih stratosferskih vrtloga. Prodori hladnog zraka fundamentalno su troposferski događaji i mogu se, te često i javljaju, u odsutnosti bilo kakvog detektabilnog stratosferskog utjecaja. Stoga, aktivnost i njezine promjene u stratosferskom vrtlogu, rijetko imaju jasne poveznice sa prizemnim vremenskim obrascima i ne mogu služiti za pouzdano predviđanje prodora polarne zračne mase u niže zemljopisne širine.

Slučaj siječnja 2014.

Događaj hladnog prodora nad istočnim Sjedinjenim Državama početkom siječnja 2014., koji je uveo pojam polar vortex u opći vokabular, bio je rezultat sustava grebena i doline velike amplitude nad SAD-om, pri čemu je dolina donijela izrazito hladan zrak prema jugu preko istočnih Sjedinjenih Država 6. siječnja.

Iako se često pripisivao pomicanju cijelog polarnog vrtloga, ovaj se događaj ne može izravno pripisati promjenama stratosferskog vrtloga niti hemisferskim promjenama troposferskog vrtloga. Međutim, može ga se opisati u terminima valova na rubu troposferskog vrtloga i deformacije dijela tog vrtloga (ili “režnja”) nad istočnim Sjedinjenim Državama.

Klimatske promjene i polarni vrtlog

No, novija istraživanja ukazuju na moguće veze između globalnog zatopljenja i ponašanja polarnog vrtloga. Arktik se zagrijava otprilike četiri puta brže od ostatka planeta (tzv. Arktička amplifikacija), što znači da se temperaturna razlika između polarnih i umjerenih širina smanjuje (Francis, 2025). Arktički morski led se smanjuje, posebice u blizini Barentsovog mora, što smanjuje albedo površine i oslobađa više topline oceana u atmosferu.

Studija iz 2024. godine (Hamouda i sur.) pokazala je da je oko 65% događaja slabog polarnog vrtloga prethođeno specifičnim troposferskim anomalijama tlaka — niskim tlakom nad sjevernim Pacifikom i visokim tlakom nad Euroazijom. Takva distribucija potaknuta je zagrijavanjem oceana na visokim geografskim širinama i gubitkom morskog leda u Barentsovom i Karskom moru. Ovi rezultati potencijalno mogu pomoći u predviđanju vjerojatnosti poremećaja polarnog vrtloga tijekom zime.

Zima 2024./2025. na sjevernoj hemisferi donijela je zanimljive slučajeve. Prema analizi Climate Impact Company (veljača 2025.), dogodila su se dva kratka događaja stratosferskog zatopljenja — jedan sredinom siječnja i drugi sredinom veljače — od kojih je svaki uzrokovao epizodu polarnog vrtloga u Sjevernoj Americi. Više od jednog događaja polarnog vrtloga u istoj sezoni posljednji je put zabilježeno tijekom zima 2013./14. i 2014./15.

NOAA Climate.gov (travanj 2025.) izvijestio je o ranom završetku sezone polarnog vrtloga 2024./25. — oko 9. ožujka 2025. vjetrovi na ključnoj lokaciji promijenili su smjer, što je označilo značajan poremećaj. U drugoj polovici ožujka vjetrovi su tri puta neuspješno pokušali obnoviti svoj zapadni smjer, pri čemu su zabilježene najjače “suprotne” brzine vjetra polarnog vrtloga za to doba godine od 1991.

Preporuke za pravilno korištenje termina

Waugh, Sobel i Polvani (2017) u svom članku objavljenom u Bulletin of the American Meteorological Society pružaju korisne smjernice za sve koji koriste termin polar vortex:

1. Jasno razlikovati stratosferski od troposferskog polarnog vrtloga. Mnogi događaji vremena pri površini uključuju samo troposferski vrtlog, no većina znanstvene literature koja koristi termin polar vortex odnosi se na stratosferu. Stratosferski vrtlog može igrati ulogu u nekim događajima, no ta je uloga tipično suptilnija i neizravnija te zahtijeva dodatno specifično objašnjenje.
2. Jasno istaknuti da bilo koji pojedinačni ekstremni vremenski događaj nije posljedica samog postojanja ili općih svojstava bilo kojeg od polarnih vrtloga — bili oni troposferski ili stratosferski — budući da su oba vrtloga normalne klimatološke značajke Zemljine atmosferske cirkulacije. Događaji od interesa tipično su povezani samo s prolaznim i lokaliziranim pomacima ruba troposferskog vrtloga.

Naslovi poput “Polarni vrtlog se vratio!” sugeriraju dramatičniju promjenu globalne troposferske cirkulacije nego što se zapravo dogodila. Oba polarna vrtloga su trajne značajke — nisu nešto što “dolazi i odlazi.”

---

Zaključak

Polarni vrtlog postao je dijelom svakodnevnog vokabulara, no njegovo razumijevanje ostaje fragmentirano. Ključna poruka jest da postoje dva zasebna polarna vrtloga s bitno različitim karakteristikama, te da ekstremni vremenski događaji u srednjim širinama najčešće proizlaze iz deformacija ruba troposferskog vrtloga — tradicionalno opisivanih kao grebeni i doline ili valovi koji propagiraju duž mlazne struje — a ne iz hemisferskih promjena bilo kojeg od vrtloga.

U kontekstu klimatskih promjena, istraživanja sugeriraju da zagrijavanje Arktika može učiniti poremećaje polarnog vrtloga češćima, što bi paradoksalno (možda!) moglo značiti više prodora hladnog zraka u umjerene širine unatoč općem zatopljenju. No ovo područje ostaje aktivno polje istraživanja s mnogo otvorenih pitanja.

Za operativne meteorologe i javnost, najvažnije je razumjeti da polarni vrtlog nije nešto egzotično ili izvanredno — to je bazična značajka Zemljine klimatologije. A kada sljedeći put čujete da “stiže polarni vrtlog,” zapitajte se: o kojem vrtlogu zapravo govorimo?

---

Izvori

1. Waugh, D. W., Sobel, A. H., & Polvani, L. M. (2017). What Is the Polar Vortex and How Does It Influence Weather? Bulletin of the American Meteorological Society, 98(1), 37–44. https://doi.org/10.1175/BAMS-D-15-00212.1
2. Baldwin, M. P., & Dunkerton, T. J. (2001). Stratospheric harbingers of anomalous weather regimes. Science, 294(5542), 581–584.
3. Charlton, A. J., & Polvani, L. M. (2007). A new look at stratospheric sudden warmings. Part I: Climatology and modeling benchmarks. Journal of Climate, 20(3), 449–469.
4. Thompson, D. W. J., Baldwin, M. P., & Wallace, J. M. (2002). Stratospheric connection to Northern Hemisphere wintertime weather: Implications for prediction. Journal of Climate, 15(12), 1421–1428.
5. Thompson, D. W. J., Solomon, S., Kushner, P. J., England, M. H., Grise, K. M., & Karoly, D. J. (2011). Signatures of the Antarctic ozone hole in Southern Hemisphere surface climate change. Nature Geoscience, 4(11), 741–749.
6. Kolstad, E. W., Breiteig, T., & Scaife, A. A. (2010). The association between stratospheric weak polar vortex events and cold air outbreaks in the Northern Hemisphere. Quarterly Journal of the Royal Meteorological Society, 136(649), 886–893.
7. Hamouda, M. E., & Pasquero, C. (2024). Polar Vortex Disruptions by High Latitude Ocean Warming. Geophysical Research Letters, 51, e2023GL107567.
8. NOAA Climate.gov. (2025, April 3). An early but interesting end to the 2024-25 polar vortex season. https://www.climate.gov/news-features/blogs/polar-vortex/
9. Climate Impact Company. (2025, February 21). Explaining North America Winter 2024-25 Polar Vortex Events.
10. Francis, J. (2025). Citirano u: Borenstein, S. How cold blasts are paradoxically caused by global warming, as freezing polar vortex sweeps America. Fortune.

---

Ivan Toman

Horus: Revolucionarni fazni meteo-radar

Zamislite da pokušavate fotografirati pokretni objekt fotoaparatom koristeći dugu ekspoziciju – dobit ćete mutnu sliku koja jedva naznačuje što se zapravo događa. Upravo taj problem desetljećima muči meteorologe koji pokušavaju pratiti brzo razvijajuće konvektivne oluje, posebice tornada. No novi meteorološki radar razvijen na Sveučilištu u Oklahomi mogao bi to zauvijek promijeniti.

Ograničenja postojeće mreže

Američka mreža Weather Surveillance Radar-1988 Doppler (WSR-88D), poznata i kao NEXRAD, predstavlja okosnicu operativnog meteorološkog radarskog motrenja već više od tri desetljeća. Unatoč neospornoj vrijednosti podataka koje pruža, njezin temeljni dizajn – mehanički rotirajuća antena s jednim snopom – inherentno ograničava vremensku rezoluciju. Kompletno volumno skeniranje tipično traje 4-5 minuta, što je predugo za praćenje brzih promjena u tornadu ili razvojnih faza superćelijske oluje. Slična je situacija s našim radarima u Metmonic projektu, osvježavanje slike je svakih 5 minuta, ali veći problem od toga je što kompletan sken nije dobiven trenutačno, već postupno tijekom tih 5 minuta, što znači da sama slika nije “zamrznut trenutak” već nešto poput “razmazane fotografije” zbog preduge ekspozicije.

Kako ističu Zrnić i suradnici (2007), potreba za agilnijim sustavima prepoznata je još prije dva desetljeća. Radari s faznim nizovima (engl. phased array radars, PAR) nude rješenje elektroničkim upravljanjem snopa zračenja. Pritom se zakretanje snopa zračanja postiže faznim pomakom između pojedinih elemenata antenskog niza (matrice), a bez mehaničkog pomicanja antene. No, iako je to u načelu već dugo poznata teorija, tek potpuno digitalna arhitektura oslobađa puni potencijal ove moderne tehnologije, inače već prikazane i u filmu Twisters (2024).

Što Horus čini posebnim?

Horus je potpuno digitalni S-band polarimetrijski radar s faznim nizom razvijen u Advanced Radar Research Center (ARRC) Sveučilišta u Oklahomi. Ključna razlika u odnosu na prethodne PAR sustave leži u digitalizaciji signala na razini svakog pojedinačnog antenskog elementa, za obje polarizacijske komponente (Palmer i sur., 2023).

Ova arhitektura omogućuje ono što autori nazivaju “softverski definiranim radarom” – sustav čije se karakteristike mogu fleksibilno mijenjati kroz programsku podršku, bez hardverskih modifikacija. U praksi to znači mogućnost implementacije naprednih tehnika oblikovanja snopa koje su nedostižne konvencionalnim ili djelomično digitalnim sustavima.

Napredni načini skeniranja

Članak objavljen u Bulletin of the American Meteorological Society (Schvartzman i sur., 2026) detaljno opisuje tri ključna napredna načina rada:

1. Jednodimenzionalno proširenje snopa (1D spoiling) – Odašiljački snop se elektronički širi u elevacijskom smjeru (po vertikali) dok se antena mehanički rotira u azimutu. Time se postiže brzo uzorkovanje vertikalnog profila atmosfere, s tipičnim vremenima ažuriranja volumena od 10-30 sekundi za punu rotaciju od 360°.

2. Dvodimenzionalno proširenje snopa (2D spoiling) – Snop se elektronički širi i u azimutu i u elevaciji, pokrivajući široki atmosferski sektor jednim skenom. Digitalno oblikovanje prijamnih snopova zatim omogućuje istovremeno prikupljanje podataka iz više smjerova. Ovim načinom Horus može ažurirati sektor od 60° × 30° u svega 3,52 sekunde.

3. Višestruki simultani odašiljački snopovi – Sustav generira više uskih snopova koji se istovremeno odašilju u različitim smjerovima, poboljšavajući vremensku rezoluciju uz održavanje osjetljivosti i kvalitete polarimetrijskih mjerenja.

Svaki od ovih načina ima svoje prednosti i ograničenja. Proširenje snopa smanjuje pojačanje antene i time osjetljivost radarskog sustava – autori navode formulu za procjenu gubitka:

Tako, primjerice, proširenje snopa s 1° na 10° u elevaciji rezultira gubitkom od približno 10 dB u detektabilnosti radarske jeke. Stoga autori preporučuju hibridni pristup: višestruki uski snopovi na niskim elevacijskim kutovima (gdje su jaki gradijenti reflektivnosti i prizemna gustoća čestica u zraku), a prošireni snopovi na višim kutovima gdje je brzo skeniranje prioritet.

Demonstracija u praksi: Tornado kod Normana

Teoretske prednosti lako je nabrojati, no prava vrijednost sustava dokazuje se u operativnim uvjetima. Noć 27./28. travnja 2024. pružila je idealnu priliku – višestruka tornada pogodila su Oklahomu i sjeverni Teksas, uključujući EF1 tornado u blizini Normana.

Horus je, pozicioniran kod Lloyd Noble Centra Sveučilišta u Oklahomi, kontinuirano pratio razvoj situacije. Koristeći 2D proširenje snopa, radar je ostvario volumna ažuriranja svakih 3,52 sekunde – više od 15 puta brže nego klasični radar WSR-88D. Autori navode da su uzastopna skeniranja uhvatila produbljivanje i sužavanje slabo-odjekne rupe (weak-echo hole, WEH) povezane s uzlaznom strujom tornada.

Posebno je zanimljivo zapažanje da su promjene koje bi bile nevidljive s minutnim ažuriranjima postale jasno uočljive – centroid WEH-a se podizao, što ukazuje na jačanje uzlazne struje, dok je smicanje vjetra između susjednih radarskih ćelija raslo, signalizirajući intenzifikaciju vrtloga.

Polarimetrijski podaci – diferencijalna reflektivnost (Z_DR), diferencijalna faza (Φ_DP) i korelacijski koeficijent (ρ_hv) – pokazali su očekivane značajke za tornada, uključujući karakterističan “potpis” letećih krhotina (tornado debris signature, TDS).

Usporedba s referentnim sustavom

Za validaciju kvalitete podataka, Horus je tijekom ranijeg eksperimenta (8. kolovoza 2023.) usporedno djelovao s RaXPol-om (rapid-scan X-band polarimetric Doppler radar), dobro etabliranim istraživačkim radarom. Unatoč razlikama u frekvenciji (S-band vs. X-band), širini snopa i vršnoj snazi odašiljača, polarimetrijske varijable pokazale su visoku korelaciju. Pearsonov koeficijent korelacije iznosio je više od 0,9 za reflektivnost, radijalnu brzinu i diferencijalnu fazu, dok je Z_DR pokazao nešto nižu korelaciju (~0,8), što je konzistentno s poznatom većom varijabilnošću ove varijable između radarskih sustava različitih karakteristika (Ryzhkov i Zrnić, 2019).

Implikacije za operativnu meteorologiju

Američka Nacionalna meteorološka služba (NWS) trenutno provodi program “Radar Next” s ciljem evaluacije tehnologija za zamjenu dotrajalih WSR-88D radara (Gallagher i sur., 2024; Zachman i sur., 2025). Potpuno digitalna arhitektura demonstrirana Horusom predstavlja uvjerljiv model za ovu tranziciju.

Mreža digitalnih radara s faznim nizovima mogla bi ponuditi kontinuirano, adaptivno i visoko-vremenski razlučivo motrenje, značajno poboljšavajući sposobnost praćenja tornada, tuče i drugih opasnih vremenskih pojava. Elektronički upravljani snopovi dramatično bi smanjili vrijeme ažuriranja volumena uz očuvanje kvalitete podataka.

Dodatno, fleksibilnost sustava otvara mogućnosti za multifunkcionalno djelovanje – ista radarska mreža mogla bi istovremeno služiti meteorološkom motrenju, praćenju civilnog zračnog prometa, pa čak i detekciji svemirskih krhotina, što je sve relevantniji izazov s rastućim brojem satelita u orbiti.

Pogled u budućnost

Autori naglašavaju da demonstrirane mogućnosti predstavljaju tek početak razvoja. Budući napori usmjerit će se na adaptivno skeniranje vođeno algoritmima umjetne inteligencije – sustav bi autonomno prepoznavao razvijajuće oluje i automatski prilagođavao strategiju skeniranja, koncentrirajući resurse na područja od najvećeg interesa.

Zamislite radar koji sam prepoznaje nastajuću mezociklonu i automatski prelazi na visoko-frekventno skeniranje upravo tog područja, dok ostatak volumena nastavlja pratiti standardnim tempom. To više nije znanstvena fantastika – komponente za takav sustav već postoje, a Horus je platforma na kojoj će se one integrirati.

---

Za meteorološku zajednicu, a posebice za operativne prognostičare koji donose odluke o upozorenjima u realnom vremenu, ovo predstavlja izniman pomak. Brže i detaljnije informacije o evoluciji oluja mogu se izravno prevesti u ranija i preciznija upozorenja, a time i u spašene živote i imovinu.

---

Izvori

1. Schvartzman, D., Palmer, R.D., Herndon, M., Cheong, B., Bodine, D., Kirstetter, P., Yeary, M., Yu, T.-Y., i Zrnić, D. (2026). Advanced Weather Surveillance Capabilities of the Fully Digital Horus Phased Array Radar. Bulletin of the American Meteorological Society, 107(1), E59-E78. https://doi.org/10.1175/BAMS-D-24-0296.1
2. Palmer, R.D., i sur. (2023). Horus—A fully digital polarimetric phased array radar for next-generation weather observations. IEEE Transactions on Radar Systems, 1, 96-117.
3. Zrnić, D., i sur. (2007). Agile-beam phased array radar for weather observations. Bulletin of the American Meteorological Society, 88, 1753-1766.
4. Ryzhkov, A., i Zrnić, D. (2019). Radar Polarimetry for Weather Observation. Springer International Publishing.
5. Bodine, D.J., i Griffin, C.B. (2024). Meteorological research enabled by rapid-scan radar technology. Monthly Weather Review, 152, 3-37.

Ivan Toman