Category: Uncategorized

  • Znanstveni blog #2

    Znanstveni blog #2

    Tragedija jahte Bayesian: Kad meteorologija pomaže razumjeti katastrofu

    U ranim jutarnjim satima 19. kolovoza 2024., luksuzna jahta Bayesian duljine 56 metara potonula je u moru kod malog sicilijanskog mjesta Porticello, nedaleko Palerma u Italiji. Sedam od dvadeset dvoje ljudi na brodu izgubilo je život u ovom tragičnom događaju koji je potresao Italiju i šire. No osim ljudske tragedije, ovaj slučaj pokrenuo je i zanimljivo meteorološko pitanje: što je zapravo uzrokovalo potonuće? Je li brod zahvatila morska pijavica ili se ipak dogodilo nešto drugo – konvektivna oluja s jakim udarima vjetra koje nazivamo downburst?

    Sinoptička situacija u noći nesreće, izvor: De Martin i sur. (2025).

    Skupina talijanskih meteorologa i znanstvenika pokušala je odgovoriti na ovo pitanje detaljnom analizom svih raspoloživih podataka. Njihovo istraživanje, koje su objavili Francesco De Martin i kolege u prestižnom časopisu Weather Kraljevskog meteorološkog društva (Royal Meteorological Society), pruža fascinantan uvid u ono što se te kobne noći dogodilo iznad južnog Tirenskog mora.

    Morska pijavica ili olujni vjetar – u čemu je razlika?

    Prije nego zaronimo u analizu, važno je razumjeti o kakvim meteorološkim pojavama govorimo. Morska pijavica (waterspout) intenzivan je vrtlog malog horizontalnog opsega koji se javlja iznad vodene površine. Pijavica je srodna tornadu, no uz određene razlike, prvenstveno u jačini i činjenici da se uglavnom javlja nad vodenom površinom, dok je tornado u pravilu jača tvorevina i javlja se uglavnom nad kopnom. Pijavica obično nastaje iz kumuliformnog oblaka i povezana je s mezociklonskim ili nemezociklonskim olujama. Iako mogu biti snažne, morske pijavice relativno su lokalizirani fenomen nad morem te stoga rijetko uzrokuju štetu.

    S druge strane, konvektivne oluje mogu proizvesti ono što meteorolozi nazivaju downburst („propad”) – snažan silazni tok zraka u pozadini olujnog oblaka, koji udara o površinu i širi u svim smjerovima poput eksplozije. Udari vjetra kao posljedice downbursta mogu biti izuzetno jaki, često dosežući brzine od 30 do 45 metara u sekundi, i obično pokrivaju znatno veće područje od morskih pijavica. Neki downburstovi su lokalizirani na prostor od nekoliko stotina metara (microburst – “mikropropad”).

    Razlikovanje između ove dvije pojave nije samo akademska vježba. Konvektivne oluje s downburstima potencijalno su predvidljive danima unaprijed pomoću numeričkih modela prognoze, dok su morske pijavice mnogo nepredvidljivije i kratkoročnije pojave.

    Što govore satelitske snimke?

    Analiza satelitskih podataka pokazala je da se između 20:00 UTC 18. kolovoza i 04:00 UTC 19. kolovoza nad južnim Tirenskim morem razvio mezo-konvektivni sustav (MCS). Satelitske snimke u infracrvenom spektru jasno pokazuju da je ovaj sustav sadržavao konvektivne ćelije s relativno kratkim životnim vijekom – najniža temperatura vrha oblaka od oko 210 K (-63°C) zabilježena je u 01:57 UTC, što ukazuje na vrlo aktivnu konvekciju.

    Ono što je posebno zanimljivo jest animacija razvoja oluje. Satelitski podaci pokazali su rast i raspad nekoliko konvektivnih ćelija unutar MCS-a. Jedna od tih ćelija prošla je točno preko područja gdje je bio usidren Bayesian između 01:27 i 02:27 UTC – upravo u vrijeme kada se dogodila tragedija. Međutim, iz satelitskih podataka nije moguće zamijetiti rotacijska obilježja koja bi ukazivala na postojanje pijavice.

    Atmosferski profil: recept za jaku oluju

    Analizom atmosferskog profila s najbliže radiosonde, u Trapaniju (oko 90 km zapadno od mjesta nesreće), znanstvenici su otkrili postojanje “recepta” za razvoj jakih konvektivnih oluja. Profil je pokazao:

    • Vrlo vlažan zrak u prizemnom sloju s prosječnim omjerom miješanja od 17,3 grama vodene pare po kilogramu zraka
    • Visoke vrijednosti energije konvektivne nestabilnosti (CAPE od oko 2700 J/kg)
    • Slab vjetar u donjim slojevima, ali jačanje iznad 1 km visine što je stvorilo oko 18 m/s smicanja između površine i 6 km visine
    • Snažan zapadni tok na visokim razinama, povezan s ciklonom nad središnjom Italijom

    Ovakav profil tipičan je za razvoj jakih oluja koje mogu proizvoditi snažne silazne udare vjetra. Suhi zrak u srednjim slojevima troposfere posebno je pogodan za razvoj downbursta jer jako isparavanje oborina u tom sloju hladi zrak i čini ga težim, čime se ubrzava njegovo spuštanje prema tlu.

    Podaci prizemnih meteo postaja

    Tri amaterske meteorološke postaje u blizini – u Aspri, Bagheriji i Solantu – zabilježile su klasična obilježja prolaska olujne fronte s downburstom. Podaci pokazuju:

    • Pad pa nagli porast atmosferskog tlaka (od 0,3 do 2 hPa)
    • Iznenadni pad potencijalne temperature (oko 4,5 °C) pri prolasku hladne fronte
    • Porast brzine vjetra koji je zabilježen istovremeno na sve tri postaje

    Najjači udar vjetra zabilježen u Aspri iznosio je 23,5 m/s (oko 85 km/h) u 01:59 UTC, a u Solantu čak 23,7 m/s u 02:04 UTC. Ove vrijednosti nisu ekstremno visoke, ali treba imati na umu da su postaje smještene na kopnu i nisu bile u idealnom položaju za mjerenje jake oluje koja je pogodila morsko područje gdje je bila usidrena jahta.

    Točan slijed događaja istraženih s videozapisa obalnih kamera i AIS podataka broda, pokazuje da se jahta počela zanositi oko 01:50 UTC nakon prvih udara vjetra, a najjači udari izmjereni su između 01:59 i 02:04 UTC. U 01:59 UTC, sudeći po AIS zapisima položaja jahte, ona je vjerojatno ostala bez sidra budući da se počela brzo gibati s vjetrom u pravcu jugoistoka. Jahta je potonula u 02:06 UTC.

    Je li događaj bio predvidiv?

    Ključno pitanje koje postavlja ovo istraživanje jest: je li tragedija bila predvidiva? Odgovor je – djelomično da.

    Znanstvenici su analizirali prognoze dva operativna numerička modela: ICON-2I (determinističke prognoze) i ICON-2I-EPS (probabilističke prognoze ansambla). Model ICON-2I, pokrenut 18. kolovoza u 00:00 UTC – punih 26 sati prije potonuća – predvidio je mogućnost jakih udara vjetra između 01:00 i 04:00 UTC 19. kolovoza nad južnim Tirenskim morem.

    Prognoze talijanskog numeričkog modela ICON-2I pokazuju da su olujni/orkanski udari vjetra bili predviđeni dovoljno točno za pravovremeno upozoravanje. Izvor: De Martin i sur. (2025).

    Probabilistički model ICON-2I-EPS, pokrenut dan ranije (17. kolovoza u 21:00 UTC, 29 sati prije događaja), pokazao je 10% i 25% vjerojatnost udara vjetra jačih od 24,5 m/s u relevantnom području, a pojedini članovi ansambla modela su simulirali udare i preko 33 m/s. Novije simulacije ICON-2I modela (od 00 UTC na dan potonuća – prekasno!) predviđale su udare vjetra i do 40 m/s na moru između 03:00 i 04:00 UTC 19. kolovoza.

    Talijanska Civilna zaštita izdala je upozorenje na grmljavinske oluje za sjeverne obale Sicilije za 19. kolovoza 2024., što znači da je mogućnost jakih oluja u tom području bila očekivana i pravovremeno komunicirana.

    Zaključak: znanost u službi sigurnosti

    Detaljna analiza svih raspoloživih podataka – satelitskih snimaka, atmosferskih profila, mjerenja sa zemaljskih postaja i numeričkih modela – snažno upućuje na zaključak da je potonuće jahte Bayesian najvjerojatnije uzrokovano konvektivnom olujom s downburstom, a ne morskom pijavicom.

    Jahta Bayesian. Izvor: Vesselfinder.com. Fotograf: Simon Westwood

    Dok postojanje pijavice/tornada ne može biti potpuno isključeno zbog nedostatka radarskih opažanja, prikupljeni dokazi i analize govore protiv te hipoteze. Satelitske snimke ne pokazuju karakteristična obilježja mezociklonskih rotacija koje se obično smatraju potrebnima za nastanak tornada i jakih pijavica, a gibanje oluje odgovaralo je pravolinijskom vjetru unutar downbursta, ne okretanju kakvo bi se očekivalo kod superćelijskih sustava koji su osnovni recept za tornada i jake pijavice.

    Ova tragedija naglašava važnost ranog sustava upozorenja na jake oluje i potrebu za poboljšanjem komunikacije meteoroloških rizika javnosti. Iako numerički modeli mogu predvidjeti mogućnost jakih oluja danima unaprijed, točno vrijeme i mjesto najjačih udara vjetra ostaju izazov zbog malih prostornih razmjera ovih pojava. Osim pravovremenih najava, postavlja se i pitanje pouzdane distribucije upozorenja na brodove, što kod trgovačkih brodova u pravilu funkcionira „uigrano”, no u slučaju jahti gdje je sve podređeno ljetnom odmoru i razonodi, to u pravilu nije slučaj.

    Kao što ističu autori De Martin i kolege u svom radu objavljenom u časopisu Weather, institucije i mediji moraju povećati napore u podizanju svijesti javnosti o rizicima od jakih oluja, unaprijediti kvalitetu upozorenja i poboljšati komunikaciju povezanih rizika. U mediteranskom području, uključujući i Jadran, gdje su konvektivne oluje česte tijekom kasnog ljeta i jeseni, to je od presudne važnosti za sigurnost pomorskog prometa i svih koji provode vrijeme na moru.

    Ivan Toman

  • Ruža vjetrova na hrvatskom dijelu Jadrana

    Ruža vjetrova na hrvatskom dijelu Jadrana

    Razvedenost obale, prekrasni otoci, čisto more i obilje sunčanih dana čini hrvatsku obalu Jadrana među najljepšima na Sredozemlju. Uz sve to, ovo se područje može “pohvaliti” i vrlo raznolikom i bogatom ružom vjetrova. Što nazivamo ružom vjetrova? Grafički i dijagramski prikaz smjera, intenziteta i brzine vjetra za određeno područje. Tako razlikujemo romansku ružu vjetrova od osam smjerova i germansku koja određuje čak šesnaest pravaca.

    Na Jadranu općenito razlikujemo tri vrste vremena. Vrijeme po buri, kada prevladava bura, suhi i hladni vjetar sjevernih smjerova,vrijeme po jugu,kad pretežno puše jugo i drugi topli vjetrovi drugog kvadranta. Stabilno ljetno vrijeme, s dominacijom dnevnog maestrala i noćnog burina.

    Jakost, snaga, pa čak i smjer vjetra, zbog raznolikosti naše obale razlikuju se od područja do područja, tako da za vrijeme puhanja bure, zbog utjecaja i blizine Velebita imamo mjesta gdje ona dostiže i orkanske udare (Senj, Podvelebitsko područje), a ponegdje je dosta slabija ili jedna osjetna, kao npr, na području grada Zadra, prvenstveno zbog utjecaja Ravnih Kotara. Ovo je u narodu poznato kao “Zadarska tišina”. Olujnim udarima juga posebno su izložena područja gdje broj i veličina otoka, te slabija razvedenost obale ne mogu utjecati na ublažavanje učinka.

    Vjetrovi koji pušu na Jadranu

    Bura – Iznimno jak i hladan vjetar. Puše s kopna prema moru iz pravca sjever- sjeveroistok i vrlo često donosi vedro, anticiklonalno vrijeme, te bitno smanjuje vlažnost zraka. Snaga puhanja slabi s većim udaljavanjem od kopna. Stvara vrlo opasne visoke i uske valove, a posebno jaka zna biti oko Senja i u Velebitskom kanalu, kao na šibenskom, splitskom i makarskom području. Karakerizira je i nagli početak puhanja, kada brzo dostiže svoje najjače udare. Zbog svojih olujnih, pa i orkanskih udara, nerijetko napravi i materijalne štete.

    Jugo ili Silocco – Topao vjetar, puše s mora prema kopnu, iz smjera jugoistoka, obično pred dolazak ciklone ili fronte. Karakterizira ga oblačno i vlažno vrijeme. Stvara široke, često i visoke valove koji su posebno intezivni na otvorenom moru, pa stoga i jako opasni za plovidbu. Jugo često nagovijesti skorašnju promjenu vremena. Traje obično više dana, uz postupno jačanje. Zanimljiva su i proljetna tzv. Pašjunska vedra juga, koja znaju dugo puhati prije eventualne promjene vremena, a često se znaju umiriti i bez ikakvih događanja.

    Levant – Vjetar koji puše s istoka. Isto tako donosi vlažnije i oblačnije vrijeme, a zna imati karakteristike i bure i juga (ovisno o sinoptičkoj situaciji i blizine utjecaja ciklona).

    Tramontana – Oštar i hladan vjetar, pravca puhanja sjever-sjeverozapad. Posebno je neugodan na sjevernom Jadranu i na otvorenom moru gdje zna stvarati dosta velike valove, ali ne dostiže snagu bure. Zna biti opasan za plovidbu.

    Maestral – Ljetni vjetar, često ugodno rashađujućeg djelovanja, puše iz pravca zapad-sjeverozapad od mora prema kopnu, u pravilu za stabilnog vremena. Javlja se tijekom dana u uvjetima kad se kopno zagrijava više od morske površine. Ujutro počinje kao slab jugoistočni, pa južni vjetar, a svoju najjaču snagu dostiže sa zapada u ranim popodnevnim satima. Njegova snaga predvečer slabi u obliku lagane tramontane. U narodu ga zovu “vjatar koji prati sunce”. Valovi koje stvara maestral, pravi su doživljaj za jedriličare na dasci i nautičare i rijetko mogu biti pogibeljni.

    Burin – Noćni ljetni, svježi vjetar, puše iz pravca istoka i sjeveroistoka, ponegdje i jugoistoka, zbog brzog ohlađivanja kopna. Obično ne puše jako, često se javlja i kao noćni povjetarac.

    Oštro – Vlažan i topao vjetar s juga, nastaje na otvorenom moru zbog približavanja ciklone sa zapada i sjeverozapada. Obično ne traje dugo, ali često zna biti i snažan.

    Lebić ili garbin – Jako opasan i nagao vjetar iz pravca zapad-jugozapad. Dosta svjež. Nastaje obično pred samu neveru ili promjenu vremena, vrlo često neposredno nakon vremena puhanja juga i jako niskog tlaka zraka. Traje jako kratko, ali i za to vrijeme može dosegnuti olujnu jačinu, pa je izuzetno opasan za ljude i za nautičare. Često kao i bura može uzrokovati materijalnu štetu.

    Najjači udar bure u Hrvatskoj izmjeren je 24. prosinca 2003. godine na vijaduktu Božići između sv. Roka i Maslenice i iznosio je 307 km/h. Međutim, jedini neoštećeni instrument koji je izmjerio ovu vrijednost nije bio atestiran za tolike brzine, pa podatak nije nikad uzet kao službeni. Ako se držimo službenog podatka, rekord je izmjeren na Masleničkom mostu 21. prosinca 1998. a iznosio je 248 km/h.

    Ivica Grbelja

  • Znanstveni blog #1

    Znanstveni blog #1

    Kad će se vratiti ekstremne zime kao ona iz 2012. godine? Znanost ima odgovor

    Pamtite li zimski mraz iz veljače 2012. godine? Bura je tad puhala olujnom snagom gotovo neprekidno 20-tak dana. U potpunosti se zaledio lukobran u Senju, a nanesene zaleđene morske prašine bilo je i po otocima sjevernog Jadrana – Krku, Pagu, Prviću, … Dugotrajni polarni udar osjetila je gotovo cijela Europa. U francuskom gradu Toulouseu, koji se nalazi na jugoistoku Francuske, poznatom po blagoj mediteranskoj klimi, temperatura je pala ispod minus dvanaest stupnjeva Celzijusa. Rijeke su počele nositi ledene ploče, a ljudima su se ledile brade tijekom hoda preko kampusa lokalnog meteorološkog instituta. Zvuči kao nešto iz Skandinavije ili Rusije, a ne s Jadrana ili iz južne Francuske.

    Taj zastrašujući nalet hladnoće zаhvatio je veliko područje Europe. Od zapada kontinenta, preko Balkana pa do Skandinavije, ljude su iznenadile ekstremne hladnoće i snijeg kojeg je malo tko od njih očekivao. Bila je to najhladnija dvotjedna epizoda u Europi u proteklih trideset godina.

    Lukobran u Senju, 12. veljače 2012. Foto: Ivan Toman

    Sad se postavlja važno pitanje koje je fasciniralo meteorologe i klimatologe: hoće li se takve hladnoće ikad vratiti? Istraživači sa francuskoga meteorološkog instituta CNRM (Centar za meteorološka istraživanja) nedavno su objavili studiju koja daje iznenađujući i pomalo zabrinjavajući odgovor — vrlo vjerojatno neće.

    Kako se zimsko vrijeme mijenja s globalnim zagrijavanjem?

    Da bismo razumjeli što nam studija govori, trebamo prvo shvatiti što se događa s najhladnijim danima tijekom godine. Bаš kao što su toplinski valovi postajali češći i intenzivniji, tako su i hladni valovi postali rjeđi i blaži. To nije samo opažanje — to je fizika. Kada planeta postupno postaje toplija, prosječne zimske temperature rastu, što znači da vjerojatnosti za ekstremno hladne događaje postaju manje. Posebno imajući u vidu fenomen Arktičke amplifikacije, koji ima za posljedicu da se Arktik zagrijava znatno brže od prosjeka planete – ekstremno hladnog zraka oko polova ima količinski i prostorno sve manje. A time su i šanse da će takav ekstremno hladan zrak doći u umjerene širine, nažalost također – sve manje.

    Temperaturna anomalija za period 2-11 veljače 2012. Izvor: Ribes i sur. (2025)

    Znanstvenici su proveli detaljnu analizu vrijednosti temperatura iz veljače 2012. godine koja je opisana kao događaj kakav se štoviše ponavlja samo jednom svakih dvadesetak godina, uz šansu da se ponovi neke određene godine od oko pet do šest posto. Međutim, ta je vjerojatnost već u 2024. godini pala na manje od jedan posto. Još važnije, prema njihovim modelima, vjerojatnost da nećemo vidjeti ponovno toliko hladnu zimu prije kraja stoljeća je 42-99 posto, ovisno o scenariju emisija stakleničkih plinova — a najbolja procjena iznosi 86 posto.

    Što zapravo znači ta statistika?

    U stvarnom jeziku, osamdeset i šest posto šanse da se nešto neće dogoditi znači da je s pravom za očekivati da zimski događaj takvog intenziteta i trajanja više nećemo doživjeti za naših života. Za događaj koji se dogodio prije samo trinaest godina, to je dramatična promjena. Zamislite si da ste nabavili policu osiguranja koja vas štiti od onoga što je do jučer izgledalo kao sigurno ponavljanje s vremena na vrijeme — ali se odjednom pokazalo da je u budućnosti gotovo sigurno da vam ona više neće biti potrebna. To je analogija rezultata ove studije.

    Što je još fascinantnije, to ne vrijedi samo za zimski udar iz 2012. godine. Znanstvenici su također analizirali tri druga izvanredno hladna razdoblja koja su se dogodila nakon 2010. godine u različitim dijelovima svijeta: ekstremnu hladnoću u Teksasu 2021., hladni val u Kini 2016. i izuzetno hladnu zimu u Brazilu 2022. Za sve te događaje pronašli su slične rezultate — vjerojatnost njihovog neponavljanja do kraja stoljeća je između pedeset i šest i osamdeset i tri posto.

    Povijesne hladnoće su već otišle — vjerojatno zauvijek

    Još je bolje pokazano kada pogledamo iz drugog kuta — kroz prizmu povijesnih rekorda. Najhladnije epizode koje su zabilježene u znanstvene zapise tijekom dvadesetog stoljeća — kao što su one iz 1950-ih i 1980-ih godina — sada bi trebale biti praktički nemoguće. Prema studiji, vjerojatnost da se ti ekstremno hladni dani neće vratiti prije kraja stoljeća je 97 do 100 posto — drugim riječima, gotovo je sigurno da se takvi hladni rekordi neće ponoviti ili oboriti. Naziv koji su znanstvenici predložili za te događaje jest “izumrli događaji” — oni su reprezentanti klime koja je već iščezla zahvaljujući recentnim promjenama klime.

    Dvadesetih godina prošlog stoljeća Pariz je bio poznat po potpuno smrznutoj rijeci Seni. Od 1956. godine naovamo, Pariz nije imao više potpuno smrznutu rijeku, i prema svim znanstvenim pokazateljima, vjerojatno je da nikad više neće. Slike koje je slikar Claude Monet naslikao prikazujući ledenu Senu i ljude koji hodaju po ledu — to su sada slike iz nekog drugoga svijeta, slike koje izgledaju nestvarno našim suvremenicima.

    Treba li se zabrinjavati?

    Evo u čemu je trik: iako su te ekstremne hladnoće postale sve manje vjerojatne, to ne znači da su potpuno nemoguće. Znanstvenici su jasno naglasili da je vjerojatnost da ćemo vidjeti jedan od ta četiri analizirana hladna vala ponovno prije kraja stoljeća još uvijek preko pedeset, točnije 69 posto — što je još uvijek značajno!

    Što to znači praktički? To znači da ako se dogodi još jedna ekstremno hladna zima poput one iz veljače 2012., to ne bi trebalo izazvati šok ili preispitivanje klimatske znanosti. To bi samo značilo da se dogodio jedan od onih rijetkih događaja koji su još uvijek marginalno mogući — kao što je i sama 2012. godina bila dokazom da su ekstremne hladnoće još tada imale šanse za pojavu iako su već postajale vrlo rijetke pojave.

    Što to znači za nas?

    Za sektore osjetljive na hladnoću — kao što su primjerice infrastruktura, sustavi distribucije topline ili poljoprivreda — ova studija ima praktičan savjet. Veliki građevinski projekti, instalacije za grijanje ili izbor poljoprivrednih kultura za budućnost, trebali bi uzeti u obzir da će ekstremno hladne zime vjerojatno postati iznimno rijetke. Stoga nije potrebno značajno investirati u zaštitu od scenarija koji se više neće dogoditi s vjerojatnostima koje su relevantne za dugoročne planove, u usporedbi s onime kako se ranije investiralo. Umjesto toga, potrebno je pažnju usmjeriti na druge ekstreme – u prvom redu visoke temperature, jače isušivanje poljoprivrednog tla i druge nepovoljne okolnosti koje donosi toplija klima budućnosti.

    Zaleđena Sena u Parizu, zima 1879/80. Izvor: Ribes i sur. (2025)

    Ali u istoj studiji postoji i nota opreznosti. Kako je studija fokusirana na ostatak dvadeset prvog stoljeća, znanstvenici priznaju da su mogući nepredviđeni događaji — od vulkanskih erupcija koje mogu privremeno ohladiti klimu do mogućeg kolapsa Atlantske termohaline cirkulacije. Ovi scenariji nisu uključeni u njihove modele, što znači da bi takvi događaji možda mogli značajno izmijeniti stvarne ishode u odnosu na njihove procjene.

    Zaključak: Čuvati sjećanja na ledene dane

    Ponovi li se zima poput one iz veljače 2012. godine, trebali bismo to doživjeti kao nešto posebno — kao zadnji ples s nečim što je do jučer bilo sastavni dio naše klime ali što sada brzo nestaje. Snažni zimski prodori neće potpuno nestati iz Europe — ali one ekstremne hladnoće koji su dio naših sjećanja iz djetinjstva, slike iz povijesti i inspiracija za slikare poput Moneta — ti su dani zaista možda već iza nas, bez povratka. I to je, na svoj način, važna lekcija o tome kako klimatske promjene oblikuju ne samo brojeve i temperature, već i svijet u kojem živimo.

    Objava je temeljena na studiji:

    Ribes, A., Y. Robin, O. Tessiot, and J. Cattiaux, 2025: Recent Extreme Cold Waves are Likely Not to Happen Again This Century. Bull. Amer. Meteor. Soc., 106, E1759–E1771, https://doi.org/10.1175/BAMS-D-24-0013.1.

    Ivan Toman

  • Meteo novosti #1

    Meteo novosti #1

    Prema podacima Europskog sustava za informacije o šumskim požarima (Forest Fire Information System – EFFIS), ljeto 2025. bilo je rekordno po količini opožarene površine na kontinentu u posljednjih skoro 20 godina. Najviše su nastradala područja na Pirenejskom poluotoku gdje je izgorilo više od 500 tisuća hektara šume, što je gotovo dvostruka površina Luksemburga. Rekorde u izgorjeloj površini postavile su i Turska, Grčka te Cipar. Požar Corbieres Massifa u Francuskoj ostaje zapisan kao najveći obalni požar u toj državi u zadnjih 50 godina. Ukupno, preko 30 osoba je izgubilo živote u spomenutim požarima, uz 105.000 evakuacija. Vrlo teška požarna sezona zabilježena je i u Portugalu, te Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovakvi rekordi pripisuju se neuobičajeno vrućim i suhim meteorološkim prilikama diljem Europe tijekom ljeta 2025. Pokazatelj je to kako će u budućnosti biti nužno ulaganje u protupožarnu tehnologiju i strategiju mnogo više nego se to trenutačno provodi.

    Vremenska prognoza korištenjem meteoroloških modela umjetne inteligencije sve je aktualniji način računalnog prognoziranja vremena.U lipnju 2025., američki državni centar za uragane (National Hurricane Center) je u suradnji s Googleovim sustavom DeepMind, uključio AI model u operativno odlučivanje. Pokazalo se kako AI modeli mogu parirati klasičnim dinamičkim modelima za simulaciju atmosfere, a osim podjednake uspješnosti u predviđanju imaju i veliku prednost po pitanju korištenja računalnih resursa. Naime, nakon faze treniranja, operativna faza zahtijeva neusporedivo manje hardverskih resursa u usporedbi s klasičnim sustavima, uz mnogo brže izvođenje simulacija, a to znači jeftiniju i pravovremenu prognozu.

    Od 2017., Svjetska meteorološka organizacija (WMO) vodi bazu ekstremno dugačkih munja. U srpnju 2025. U časopisu Bulletin of the American Meteorological Society objavljen je rad u kojem je opisana pojava munje duljine 829 kilometara, što se trenutačno smatra najduljom zabilježenom munjom od početka praćenja. To se je dogodilo u američkoj Velikoj nizini (Great plains), s 21. na 22. listopada 2017. unutar mezoskalnog konvektivnog sustava.

    Od aktualnih događanja u svijetu ponajviše se prati uragan Melissa koji se formirao u Karipskom moru i čije se jačanje očekuje do kategorije 4 ili 5. Takav će prema trenutačnim prognozama pogoditi Jamajku, Kubu, Haiti i Dominikansku republiku. Ovo će biti najjači uragan ove sezone (do sad), a postoji mogućnost da bude i najdestruktivniji za Jamajku ikad. Landfall na Jamajku očekuje se tijekom ponedjeljka.

    Europsko vrijeme trenutačno obilježava duboka ciklona nad Skandinavijom i polje visokog tlaka nad Atlantikom (Azorska anticiklona), što uvjetuje zapadno zonalno strujanje nad većim dijelom kontinenta. Slična situacija ali uz slabljenje Azorske anticiklone održavat će se i idućih dana, uz blagu tendenciju jačanja anticiklonalnog polja nad Sredozemljem, što bi tijekom narednog tjedna trebalo donijeti nešto stabilnije vremenske prilike našim krajevima. Ipak, ne i potpuno stabilno. Veći dio Europe imat će kišovitije vrijeme od prosjeka, posebice zapad kontinenta koji će većinom biti pod utjecajem ciklonalnih strujanja u idućih 10-tak dana.

    Slika: Geopotencijal na 500 hPa (linije) i anomalija istog (boje) za period od 27.10. do 3.11. (ECMWF)

    Ivan Toman

  • Pomicanje vremena? Korisno ili ne?

    Pomicanje vremena? Korisno ili ne?

    Albert Einstein nas je uvjerio kako je vrijeme relativan pojam. Takvo je kako čovjek odluči da će biti. Tako smo odlučili imati dva vremena: zimsko i ljetno. Zašto? Još je davne 1784. Benjamin Franklin predložio kako bi bilo dobro ranije ustajati za veću iskoristivost danje svjetlosti i smanjenja korištenja svijeća kako bi uštedjeli i bolje iskoristili sunce.Tek početkom stoljeća britanski poduzetnik William Willett i novozelalanđanin George Vernon razradili su prve zamisli pomicanja vremena unaprijed ili unazad prema potrebi, a ideja je potpuno oživjela tijekom Prvog svjetskog rata. Nijemci su prvi pomakli sat kako bi uštedjeli energiju za svoju ratnu industriju toga vremena. U početku, satovi su namještani po položaju sunca, što je dovodilo do nereda i problema u prometu i komunikaciji uopće.

    Tek nakon uvođenja vremenskih zona i ljetnog računanja vremena, život se sinkronizirao s prirodnim svjetlom i vidjela se ekonomska korist. Dakle, posljednja subota u ožujku jedan sat naprijed, koji vraćamo u posljednjoj listopadskoj suboti. Međutim, kako sve ima svoje nuspojave, ovo nije bila iznimka. Kod određenog broja ljudi javili su se poremećaji sna, pad koncentracije, povećan broj nesreća, naročito u prvim danima promjena. Poremećen je i ljudski biološki sat (tzv. cirkadijski ritam) koji je regulirao kad čovjek treba spavati, a kad se buditi. Sve ovo brzo je natjeralo određene zemlje da ukinu ovu praksu, a današnje moderne tehnologije sve manje ovise o njoj.

    Europska unija je 2018. godine pokrenula raspravu o ovom problemu. No,bez uspjeha. Naime, iako je Europa relativno mali kontinent, onim zapadnijim državama više odgovara zimsko, a istočnim ljetno vrijeme. EU nije sklona dijeljenju kontinenta na više vremenskih zona, iz više razloga. Sve rasprave i debate oko ovoga privremeno je obustavila pandemja coronavirusa 2020. godine. 

    Autoru ovih redaka puno je prihvatljivije ljetno računanje vremena. U modernije vrijeme način i bioritam života su se promijenili, kasnije se ide spavati, nešto kasnije počinje radno vrijeme, pa je i ustajanje kod mnogih kasnije. Što to znači za Hrvatsku? Geografska pozicija Hrvatske (ipak u jugoistočnoj Europi) ide u prilog ljetnom vremenu. Ne znam baš da li bi bili sretni na zimskom vremenu gledati svanuće oko 3:30 sati ujutro za vrijeme ljetnog solsticija i najdužih dana. Možda bi bilo lakše izdržati jedan sat više jutarnjeg mraka. EU je nedavno opet “iz ladice” izvukla ovaj problem. Nadamo se da će ovaj put biti složni i konačno nas postaviti, ne na ljetno ili zimsko, nego na “standardno” vrijeme, ma kakvo ono bilo i tako krenuti stopama Rusije i Islanda koji su to učinili davno prije. Čovjek je prilagodljivo biće. Naviki bi se…

    Ivica Grbelja
                    

  • Hladan početak listopada

    Hladan početak listopada

    Jesen i zima su nas posljednjih godina razmazile. Dugo uživamo u babljem ljetu, koje nas ne napušta čak i u prvom, ponekad i u drugom dijelu listopada. Ugodna toplina, malo svježije noći i toplo more.
    Kraj rujna navodio je k tome da i početak ove jeseni neće biti iznimka. Ali vrijeme ne bi bilo vrijeme, ako nam ne bi priredilo (ne)ugodna iznenađenja. Mada su mediji već naveliko brujili o hladnom valu koji nam dolazi, malo tko je vjerovao u tako nešto, uz pitanje, “pa neće valjda?”. I eto, prevarili smo se. Već je sam početak listopada okretanje stujanja na NW i sve hladnije vrijeme dalo naslutiti da će se nešto dogoditi. Sinoptička karta namjestila se tako da bi za zimoljupce bila prava suha poslatica da je koji mjesec kasnije!
    Jaka anticiklona od Skandinavije postavila je svoje središte nad Srednjom Europom s tlakom blizu 1030hpa. Imamo također “blokirani” Atlantik i ciklonalne aktivnosti u Egeju oko Grčke, s tlakom u središtu od oko 1000hpa. Po rubu anticiklonalnog polja počeo nam je pritjecati hladan zrak s istoka Europe. Razlika u tlaku bila je velika na malom prostoru, izobare zgusnute…dobitna kombinacija i za vrlo vjetrovito vrijeme.

    Već 3. listopada, u nekim dijelovima zemlje temperature su bile i do 10°C niže od prosjeka, a jaka, olujna, ponegdje i orkanska bura “probijala je kosti”, do te mjere, da se i sredina zime ne bi mogla posramiti. “Iz mora uskočio sam u bundu” bila je izjava jednog čovjeka kojeg sam susreo smrzavajući se na autobusnom stajalištu! Zbog najhladnijeg početka listopada u zadnjih 15-tak godina, najviši vrhovi naše domovine našli su se tih dana pod prvim tankim snježnim pokrivačem, a pojedini gradovi bilježili su i štetu na infrastrukturi zbog jakih udara N-NE vjetra.
    Odmicanjem ciklone dalje prema jugoistoku, idućih dana situacija se počela smirivati, ali zbog slabljenja, a negdje i prestanka vjetra, zabilježili smo i prve jesenje slabe mrazove i neizbježnom struganju stakala automobila.
    Možda ovaj događaj ne bi mogli svrstati u udarne godišnje meteo događaje kad zbrojimo sva olujna nevremena, naplave, nažalost i štete, ali je sigurno bio vrijedan spomena.

    Ivica Grbelja