Author: Ivan Toman

  • Kako tlak zraka i vjetar određuju razinu mora

    Kako tlak zraka i vjetar određuju razinu mora

    12. je veljače. Ponovo ciklonalna plima! Kao da more ima svoje raspoloženje i ovih dana nije baš najsretnije. Ribari i pomorci to znaju oduvijek — more raste kad zapuše jugo, a pada kad udari bura. Iza tog iskustvenog znanja stoji elegantna fizika koju vrijedi razumjeti.

    U ovom tekstu bavimo se kratkotrajnim promjenama razine mora — onima koje se mjere u satima i danima, a uzrokuje ih atmosfera. Točnije rečeno, prostorne i vremenske promjene u atmosferi. Dugoročne promjene vezane uz klimu i tektoniku ostavit ćemo za drugu priliku.

    Atmosfera kao nevidljivi teret morskog površini

    Mi živimo „na dnu oceana” zraka. Masa atmosfere iznad svakog kvadratnog metra Zemljine površine iznosi otprilike 10 tona. Ta masa pritišće morsku površinu silom koja odgovara standardnom atmosferskom tlaku od 1013,25 hPa (hPa ili mbar – hektopaskal ili milibar, identična je mjerna jedinica za tlak). More, kao svaki fluid, na taj tlak reagira — i to na iznenađujuće jednostavan način.

    Zamislite posudu s vodom i klip iznad nje. Pritisnete li klip jače, razina vode se spusti. Olabavite li pritisak, voda se podigne. Atmosfera se ponaša upravo poput tog klipa, samo što njezine promjene tlaka nisu lokalne i trenutne, već se kreću u prostoru kao veliki valovi — ciklone i anticiklone — čiji promjeri dosežu stotine i tisuće kilometara.

    Inverzni barometarski efekt: 1 hPa = 1 cm

    Veza između tlaka zraka i razine mora nosi ime inverzni barometarski efekt, a izvod je školski primjer hidrostatike.

    Duboka ciklona nad Jadranom 12. veljače 2026., tlak zraka se spustio ispod 990 hPa nad cijelim Jadranom.

    Krenimo od osnovnog hidrostatičkog zakona. Tlak na nekoj dubini u fluidu određen je težinom stupca fluida iznad te točke:

    p=ρ⋅g⋅hp = \rho \cdot g \cdot h

    gdje je p tlak, ρ gustoća fluida, g gravitacijsko ubrzanje, a h visina stupca fluida. Ako se atmosferski tlak iznad morske površine promijeni za iznos Δp, morska površina mora se pomaknuti za Δh kako bi se uspostavila nova ravnoteža:

    Δp=ρ⋅g⋅Δh\Delta p = \rho \cdot g \cdot \Delta h

    Preuredimo li za Δh:

    Δh=Δpρ⋅g\Delta h = \frac{\Delta p}{\rho \cdot g}

    Sada uvrstimo brojke. Gustoća morske vode iznosi približno 1025 kg/m³, gravitacijsko ubrzanje 9,81 m/s². Za promjenu tlaka od 1 hPa (što je 100 Pa) dobivamo:

    Δh=1001025×9,81=10010,055≈0,00995 m≈1 cm\Delta h = \frac{100}{1025 \times 9{,}81} = \frac{100}{10,055} \approx 0{,}00995 \text{ m} \approx 1 \text{ cm}

    Ovim kratkim fizikalnim izvodom smo pokazali kako pad tlaka od 1 hPa podiže razinu mora za približno 1 centimetar, a rast tlaka od 1 hPa spušta je za isti iznos. Odnos je inverzan — otuda ime.

    Duboka ciklona sa središnjim tlakom od 970 hPa, u usporedbi s okolnim područjem na 1013 hPa, stvara razliku od 43 hPa, što znači da more ispod središta ciklone stoji čak 43 cm više nego u okolini. No to nije sve, tlak rijetko djeluje sam – u izolaciji – na razinu mora kako je pokazano dosad.

    Visina vode iznad hidrografske nule u Splitu, do 21 sat, 12. veljače 2026. Izvor: Hrvatski hidrografski institut

    Uloga vjetra u razini mora

    Vjetar je drugi veliki igrač u ovoj priči, i često važniji od samog tlaka. Dok tlak djeluje kao vertikalni pritisak na morsku površinu, vjetar gura more horizontalno — proizvodi takozvani vjetreni nanos (engleski wind setup ili wind surge).

    Mehanizam je intuitivan. Vjetar koji puše konstantno u jednom smjeru prenosi impuls na površinske slojeve mora putem trenja. Voda se gomila uz obalu prema kojoj vjetar puše, dok s nasuprotne strane razina pada. Što je vjetar jači, dulji i dosljedniji u smjeru, to je učinak izraženiji. Plitka mora posebno su osjetljiva jer se ista količina pogurane vode raspoređuje na manji volumen — pa razina raste više. Ovdje nije moguće jednostavnom matematičkom relacijom opisati odnos vjetra i razine mora, stvari su sad prilično komplicirane.

    Olujni uspor kao savršena oluja za obalu

    Olujni uspor (storm surge) jest ono što se dogodi kada se učinci niskog tlaka i snažnog vjetra zbroje i pojačaju. Definiramo ga kao razliku između stvarne razine mora i one koju bismo očekivali samo na temelju astronomske plime/oseke.

    Olujni uspor nastaje u pravilu uz duboke ciklone koji donose jak vjetar usmjeren prema obali. Ako se tome pridoda plimni val — pogotovo ako oluja naiđe u vrijeme astronomski visoke plime — rezultati mogu biti katastrofalni. Takvo poklapanje nazivamo olujnom plimom (storm tide).

    Neki od najrazornijih olujnih uspora u povijesti:

    • Sjeverno more, 1953. godine — olujni uspor od preko 3 metra pogodio je Nizozemsku i istočnu Englesku, odnijevši gotovo 2500 života. Ta je katastrofa potaknula Nizozemce na izgradnju čuvenog sustava Delta.
    • Tropski ciklon Katrina, 2005. — olujni uspor od gotovo 8,5 metara devastirao je obalu Mississippija.
    • Ciklon Bhola, 1970. — u plitkom Bengalskom zaljevu olujni uspor je dosegnuo 10 metara. Poginulo je između 300.000 i 500.000 ljudi, što ga čini jednom od najgorih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti.

    Specifičnosti Jadrana

    Jadran je u kontekstu olujnog uspora iznimno zanimljiv sustav. Relativno je malo, duguljasto, poluzatvoreno more s izrazitim gradijentom dubine — duboko je na jugu (do 1233 m u Južnojadranaskoj kotlini), ali izrazito plitko na sjeveru, osobito u Tršćanskom zaljevu i Venecijanskoj laguni, gdje dubine jedva prelaze 20-ak metara.

    Oblik Jadrana nalikuje dugačkoj kadi nagnutoj prema jugu. Upravo taj oblik čini ga gotovo savršenim rezonatorom za određene atmosferske poremećaje.

    Jadranska klackalica zvana seš

    Jadran ima vlastitu prirodnu frekvenciju oscilacije — poput vode u kadi koju nagnete i pustite. Ta slobodna oscilacija naziva se seš, a za Jadran kao cjelinu fundamentalni period iznosi otprilike 21-22 sata. To znači da nakon početnog poremećaja (primjerice naglog prolaska ciklone ili jakog vjetrenog impulsa) more oscilira naprijed-natrag duž osi Jadrana s periodom nešto kraćim od jednog dana, što se lako uočava na mareografu kao rezidual nakon eliminacije astronomske plime i oseke.

    Jadranski seš: Meteorološki uzrokovano kolebanje razina mora (bez plimnih oscilacija) mjereno na mareografskim postajama na istočnoj obali Jadrana u prosincu 1997. Uočljiv je osnovni jadranski seš perioda od 21 h, amplitude od 10 cm u Dubrovniku do 50 cm u Trstu. Izvor: Geofizički odsjek PMF, http://skola.gfz.hr/d1_10.htm

    Kada atmosferski poremećaj ima vremensku skalu blisku tom periodu, dolazi do rezonancije — more se ljulja sve snažnije s svakim novim impulsom. Zamislite to kao nekoga na ljuljačci koju guramo u pravom ritmu. Svaki sljedeći potisak stvara sve veću amplitudu ljuljanja. To je jedan od razloga zašto neke situacije na Jadranu produciraju iznenađujuće visoke razine mora.

    Kad jugo „napuni” Jadran

    Jugo (široko poznat i kao scirocco) puše iz smjera jugoistoka duž cijele osi Jadrana, od Otrantskih vrata prema sjeverozapadu. Za razinu mora, ovo je najnepovoljniji mogući smjer.

    Jugo djeluje poput ruke koja gura vodu prema zatvorenom kraju kade. More se gomila na sjevernom kraju Jadrana, a istodobno se razina na južnom dijelu blago spušta. Nagib površine (kut) je izuzetno malen, ali na duljinu Jadrana nakupi se osjetna razlika u visini sjevernog i južnog Jadrana. Učinak je pojačan dodatno zbog toga što se sjever Jadrana postupno plići — voda koja pristigne iz dubokog južnog Jadrana nema kamo osim prema gore.

    Vjetreni nanos, izvor: G. Gönnert & K. Sossidi, https://doi.org/10.2495/CP110121

    No jugo kao vjetar rijetko dolazi sam. Gotovo uvijek ga prati ciklonalna aktivnost — nizak tlak nad Jadranom ili u njegovoj blizini (Genovska ciklona). Dakle, u tipičnoj situaciji jakog juga istovremeno djeluju dva mehanizma podizanja razine mora:

    1. Inverzni barometarski efekt — nizak tlak podiže razinu za 20-40 cm (ovisno o dubini ciklone).
    2. Vjetreni nanos — jugo nagomilava vodu na sjevernom Jadranu, što može dodati još 50-100 cm, ponekad i više.

    Kada se tome pribroji astronomska plima (koja na sjevernom Jadranu doseže 50-ak cm) i eventualna rezonancija seša, razine mogu doseći izuzetno visoke vrijednosti.

    Bura: vjetar koji prazni i komplicira situaciju

    Bura puše s kopna prema moru, iz smjera sjeveroistoka. Njezin utjecaj na razinu mora suprotan je od juga — u pravilu gura površinsku vodu od obale, što uz hrvatsku obalu dovodi do pada razine mora.

    No bura je daleko od jednolične. Njezina mahovita narav — s udarima koji mogu biti i dvostruko jači od srednje brzine — stvara kaotično stanje na moru. Bura je pritom izrazito lokalna; propuhuje kroz kanale i prijevoje Velebita, Dinare i Biokova, stvarajući pojaseve ekstremnog vjetra naizmjenično s relativno zaštićenim područjima. Ta neravnomjernost znači da razina mora može varirati i duž relativno kratkog odsječka obale.

    Važan detalj: bura obično dolazi s anticiklonom, što znači i visok tlak zraka. Inverzni barometarski efekt i vjetreni učinak tada djeluju u istom smjeru — oboje spuštaju razinu mora uz hrvatsku obalu. Zato za bure more zna biti izrazito nisko, a razina Jadrana se na sjevernom kraju može spustiti i za pola metra ispod normalnog stanja.

    Venecijanski vječni sukob s morem

    Nijedan tekst o razini mora na Jadranu ne bi bio potpun bez Acqua alte — visokih voda koje periodično plavlju Veneciju. Acqua alta je zapravo savršena demonstracija svega o čemu smo do sada govorili.

    Venecija leži na samom sjevernom vrhu Jadrana, u izrazito plitkoj laguni, na samo 80-ak centimetara nadmorske visine (Trg sv. Marka čak niže). Sve što podiže razinu mora sjevernog Jadrana — a vidjeli smo koliko mehanizama to može — pogađa Veneciju s punom snagom.

    Tipičan scenarij Acqua alte izgleda ovako: duboka ciklona prolazi preko zapadnog Sredozemlja ili sjevernog Jadrana. Pad tlaka podiže razinu za 20-40 cm. Istodobno, jugo puše od Otrantskih vrata prema sjeveru, gurajući ogromne količine vode prema Veneciji — to dodaje još 40-80 cm. Ako se to dogodi u trenutku astronomski visoke plime (dodatnih 40-50 cm), a uz to se poklopi i s fazom jadranskog seša koja gura vodu prema sjeveru — zbroj svih komponenti lako prelazi 150 cm iznad normalnog srednjeg nivoa mora.

    Događaj iz studenoga 2019. ostao je u sjećanju — razina je dosegla 189 cm, što je drugi najviši ikada zabilježeni nivo, odmah iza katastrofalnih 194 cm iz 1966. godine. Trg sv. Marka bio je pod više od jedan metar vode.

    Sustav barijera MOSE u Veneciji. Izvor: https://mosevenezia.eu/

    Upravo zbog Acqua alte izgrađen je sustav MOSE (MOdulo Sperimentale Elettromeccanico) — niz pokretnih brana na ulazima u Venecijansku lagunu koje se podižu kada predviđena razina prijeđe 110 cm. Sustav je operativan od 2020. godine i dosad je uspješno zaustavio više desetaka poplava, premda nije bez kontroverzi oko cijene, održavanja i ekološkog utjecaja na lagunu.

    More kao barometar

    More je, na neki način, najveći barometar na svijetu. Svaka promjena atmosferskog tlaka, svaki vjetar koji zapuše, ostavlja „otisak” na njegovoj površini. Na otvorenom oceanu te se promjene rasprostru i razblaže. No u zatvorenim, plitkim bazenima poput sjevernog Jadrana, akumuliraju se i pojačavaju — ponekad s dramatičnim posljedicama.

    Razumijevanje fizike iza ovih procesa je osnovna lekcija za buduće oceanografe ali i pomorce na sveučilištima. Za stanovnike jadranskih gradova, za luke i ribare, za urbaniste i građevinare — to je praktično znanje koje oblikuje svakodnevicu. Na Jadranu, nebo i more su fizikalni sustav vezan jednadžbama koje, kad ih razumijemo, čine razliku između pripravnosti i iznenađenja.

    Ivan Toman

  • Znanstveni blog #6

    Znanstveni blog #6

    Kad viktorijanski termometar “laže”: skrivena nesigurnost mjerenja noćnih temperatura

    Je li ljetna noć bila tropska ili nije? Odgovor može ovisiti o tome kako mjerite temperaturu – a razlika od samo par desetinki stupnja može promijeniti sve.


    Tko je ikada pokušao zaspati tijekom srpanjske žege na dalmatinskoj obali ili zagrebačkom stanu bez klime, dobro zna što znači tropska noć. No što ako vam kažem da naš najčešći način mjerenja temperature zraka – onaj isti koji se koristi na meteorološkim postajama diljem svijeta već više od 160 godina – ponekad može krivo procijeniti noćnu temperaturu zraka?

    Upravo to pitanje postavili su britanski meteorolozi R. Giles Harrison i Stephen D. Burt sa Sveučilišta u Readingu u nedavno objavljenom članku u časopisu Weather. Njihovi nalazi nisu samo akademska zanimljivost – oni imaju izravne implikacije za klimatsku statistiku, praćenje klimatskih promjena, pa i za javnozdravstvene politike.

    Tropske noći: više od neugodnog spavanja

    Tropska noć definira se kao noć tijekom koje minimalna temperatura zraka ne pada ispod 20 °C. Na prvi pogled, čini se kao jednostavan klimatološki indeks – prebrojite koliko takvih noći godišnje imate i gotovo. No iza te jednostavnosti kriju se ozbiljne zdravstvene implikacije.

    Kada noću temperatura ne padne dovoljno, ljudsko tijelo se ne može oporaviti od dnevnog toplinskog stresa. Srce nastavlja raditi ubrzano, tjelesna temperatura ostaje povišena, san postaje isprekidan i nekvalitetan. Europska agencija za okoliš bilježi da su visoke noćne temperature jedan od ključnih čimbenika toplinskog opterećenja stanovništva.

    U Hrvatskoj situacija postaje sve ozbiljnija. Prema podacima DHMZ-a, u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom 1990-ih praktički nije bilo tropskih noći, dok ih posljednjih godina bilježimo i do deset godišnje. Na jadranskoj obali brojke su još dramatičnije – u Dubrovniku i Splitu čak 91 posto ljetnih noći 2004. godine klasificirano je kao tople noći. Klimatske projekcije pokazuju da će broj tropskih noći u Hrvatskoj porasti za 20 do 22 posto do sredine stoljeća, što će dodatno opteretiti zdravlje stanovništva, posebice u urbanim sredinama gdje efekt toplinskog otoka može povisiti temperaturu za dodatnih 10 °C u odnosu na okolicu. No je li ta statistika uopće točna?

    Stevensonov zaklon: viktorijanski instrument za moderno doba

    Ali kako uopće mjerimo temperaturu zraka? Odgovor se krije u bijeloj drvenoj kutiji s lamelama koju možete vidjeti na gotovo svakoj meteorološkoj postaji na svijetu. Taj uređaj nosi ime Stevensonov zaklon (engleski: Stevenson screen), a dizajnirao ga je 1864. godine škotski inženjer Thomas Stevenson – otac slavnog književnika Roberta Louisa Stevensona, autora “Otoka s blagom”. U meteorologiji, smatra se “zlatnim standardom” zaklona za mjerenje temperature zraka.

    Stevensonov zaklon je jednostavan, ali genijalan koncept. Bijela boja odbija sunčevo zračenje, a lamele omogućuju protok zraka kroz kutiju. Dvostruki krov i stijenke sprječavaju zagrijavanje unutrašnjosti od primitka izravnog sunčevog zračenja ili od topline okolnih površina. Termometar unutar zaklona tako mjeri temperaturu okolnog zraka, a ne temperature površina zagrijanih Suncem ili ohlađenih noćnim zračenjem.

    Problem je u tome što ovaj sustav ovisi o prirodnoj ventilaciji – zrak mora sam strujati kroz zaklon da bi termometar mogao pratiti promjene temperature u okolišu. Kada puše vjetar, sve funkcionira izvrsno. Ali što se događa kada je vjetar slab ili ga uopće nema?

    Tiha noć, problematično mjerenje

    Upravo to je istražio tim iz Readinga tijekom noći 1. srpnja 2025. Na njihovom Atmosferskom opservatoriju istovremeno su radila tri različita sustava za mjerenje temperature:

    1. Klasični termometar u Stevensonovu zaklonu – prirodno ventiliran, kakav se koristi na većini meteoroloških postaja
    2. Aspirirani termometar – s prisilnom ventilacijom pomoću ventilatora, koji osigurava konstantan protok zraka preko senzora
    3. Finožični termometar – izuzetno tanak platinasti senzor koji može reagirati na temperaturne promjene u djeliću sekunde

    Rezultati su bili iznenađujući. Termometar u Stevensonovu zaklonu zabilježio je minimalnu temperaturu od točno 20,0 °C – što znači da je noć prema službenoj definiciji bila tropska. No aspirirani termometar, postavljen nedaleko, izmjerio je minimum od samo 19,6 °C – što ne zadovoljava kriterij tropske noći.

    Termometri i njihovi zakloni korišteni u istraživanju Harrison i Burt (2026). “aspirated shield” = aspirirani termometar; “large screen” = Stevensonov zaklon; “Fine wire PRT” = Finožični termometar

    Razlika od 0,4 °C možda zvuči minorno, ali u kontekstu pragova i klimatske statistike to je ogromna pogreška. Prema mjerenju iz Stevensonova zaklona, ta noć ulazi u statistiku tropskih noći; prema preciznijoj metodi, ne ulazi.

    Zašto se to događa?

    Ključ problema leži u onome što se događa kada vjetar potpuno stane puhati. Analiza podataka pokazala je da su upravo u trenutku bilježenja minimalne temperature brzine vjetra bile praktički nula. U takvim uvjetima zaklon se ponaša kao izolirani sustav – nema protoka zraka koji bi ujednačio temperaturu unutar zaklona s temperaturom okolnog zraka.

    Finožični termometar, koji reagira gotovo trenutno na promjene temperature, zabilježio je kratki “impuls” hlađenja oko 4:34 ujutro. Aspirirani termometar, s prisilnom ventilacijom, također je taj impuls registrirao. No termometar u Stevensonovu zaklonu, bez dovoljne prirodne ventilacije, nije stigao reagirati na taj kratki pad temperature – njegova termalna inercija “zagladila” je fluktuaciju.

    Razlike u mjerenjima tri različita tipa termometra i brzina vjetra. Izvor: Harrison i Burt (2026).

    Istraživači su provjerili i uvjete izračivanja tla prema Svemiru. Te noći oblaci su se razišli oko 3:15, a neto zračenje u trenutku minimuma bilo je blizu nule – što znači da zaklon nije gubio toplinu zračenjem prema vedrom nebu niti ju je primao od oblaka. U takvim uvjetima, bez ventilacije i bez značajnog hlađenja zračenjem, zaklon jednostavno zadržava temperaturu višu od stvarne temperature okolnog zraka.

    Koliko je to čest problem?

    Tim iz Readinga analizirao je gotovo tri desetljeća podataka (od 1997. godine) kako bi procijenio koliko su često uvjeti slabe ventilacije prisutni upravo u trenutku noćnog minimuma temperature. Rezultati su zabrinjavajući: distribucija brzina vjetra u vrijeme noćnog minimuma pokazuje da je mod distribucije (najčešća vrijednost) upravo 0 m/s – dakle, potpuna tišina.

    To znači da se upravo u trenutku kada je minimalna noćna temperatura najvažnija za klimatološku statistiku, Stevensonov zaklon nalazi u najnepovoljnijim uvjetima za točno mjerenje.

    Dodatna analiza 20 najtoplijih noći u razdoblju 2023.–2025. pokazala je da je u 8 slučajeva zaklon zabilježio višu temperaturu od aspiriranog termometra (medijan razlike +0,15 °C), dok je u 12 slučajeva zabilježio nižu (medijan razlike −0,09 °C). Slučajevi precijenjene temperature u zaklonu bili su konzistentno povezani s nižim brzinama vjetra (medijan 0,4 m/s) u usporedbi sa slučajevima podcijenjene temperature (medijan 1,0 m/s).

    U slučaju izraženog strujanja kako pokazuje slika iznad, prisutno je značajno turbulentno miješanje vanjskog zraka s onim unutar zaklona. To omogućuje da temperatura unutarnjeg zraka bude identična vanjskoj i Stevensonov zaklon tad radi ispravno. No onda kad je strujanje zraka slabo ili nikakvo, nastaju problemi kako je ilustrirano na sljedeće dvije slike.

    Na slici (b) je prikazana situacija sa slabim vjetrom i vedrim nebom. Uslijed dugovalnog zračenja, stijenke zaklona gube toplinsku energiju i predaju ju u više slojeve zraka. Time materijal zaklona postaje hladniji od okolnog zraka, spuštajući unutrašnju temperaturu na nižu vrijednost od one izvan zaklona. Rezultat je podcijenjena minimalna noćna temperatura.

    Slika (c) prikazuje situaciju kad Stevensonov zaklon dovodi do precjenjivanja minimalne noćne temperature. Ponovo imamo situaciju sa slabim vjetrom, ali sad se umjesto vedrog neba, bilježi naoblaka. Poznato je da oblaci stvaraju protuzračenje, odnosno vraćaju velik dio izračene energije s tla natrag i time onemogućavaju efektno hlađenje površine. Stijenke zaklona ostaju toplije i precjenjuju noćnu temperaturu zraka.

    Izvor slika (a), (b) i (c): Harrison i Burt (2026).

    Implikacije za klimatsku znanost

    Ovo istraživanje otvara nekoliko važnih pitanja. Prvo, koliko je naših povijesnih podataka o tropskim noćima zapravo pouzdano? Stevensonov zaklon koristi se kao standard već više od stoljeća i pol, a svi klimatski nizovi temelje se na tim mjerenjima. Retroaktivno korigiranje podataka bilo bi iznimno složeno.

    Drugo, kako osigurati konzistentnost između starih i novih mjerenja ako prijeđemo na preciznije metode? Klimatologija ovisi o dugim, neprekidnim nizovima podataka – nagle promjene metodologije mogu stvoriti umjetne “skokove” u podacima koji nemaju veze s pravim klimatskim promjenama.

    Harrison i Burt predlažu pragmatična rješenja. Jedno je jednostavno: uz temperaturu bilježiti i brzinu vjetra te koristiti tu informaciju za procjenu pouzdanosti mjerenja. Čak i gruba procjena prema Beaufortovoj skali – “tišina”, “lahor”, … – bila bi korisna za identifikaciju problematičnih situacija. Drugo, ambicioznije rješenje jest postupna zamjena Stevensonovih zaklona aspiriranim termometrima, što Svjetska meteorološka organizacija već preporučuje.

    Meteo centrov aspirirani termometar u Zemuniku Donjem – Davis Instruments SKU 6328.

    Zaključak: preciznost koja nam izmiče

    Ironija je u tome što tropske noći postaju sve češće upravo zbog klimatskih promjena – a naš najrašireniji alat za njihovo praćenje ima inherentna ograničenja upravo u uvjetima koji su tipični za tople, mirne ljetne noći. Nije problem samo ljeti, isti nedostatak Stevensonovog zaklona primjećuje se uvijek kad je brzina vjetra vrlo mala.

    To ne znači da su naši klimatski podaci bezvrijedni. Stevensonov zaklon, kako pokazuju i drugi radovi istih autora, u većini situacija radi izuzetno dobro – 50 posto mjerenja unutar ±0,1 °C od referentne vrijednosti, a samo 2 posto s pogreškom većom od ±0,5 °C. Ali u rubnim slučajevima, kada primjerice desetinka stupnja odlučuje između “tropske” i “netropske” noći, moramo biti svjesni nesigurnosti.

    Za nas u Hrvatskoj, gdje se broj tropskih noći povećava uz sve veći toplinski stres – posebno u urbanim sredinama gdje postoje i značajni efekti toplinskih otoka -, ovo istraživanje podsjeća na važnost kvalitetnih meteoroloških mjerenja. Jer ako želimo donositi informirane odluke o prilagodbi na klimatske promjene – od urbanističkog planiranja do javnozdravstvenih strategija – moramo biti sigurni da naši podaci govore istinu. Ili barem znati koliko su nepouzdani.


    Izvori

    1. Harrison, R. G., & Burt, S. D. (2026). A midsummer night’s screen. Weather. https://doi.org/10.1002/wea.70025
    2. Copernicus Climate Change Service (C3S). (2025). European State of the Climate 2024. https://climate.copernicus.eu/esotc/2024
    3. European Environment Agency. Tropical Nights indicator. https://climate-adapt.eea.europa.eu/en/metadata/indicators/tropical-nights
    4. DHMZ (2025). Klimatske projekcije za Hrvatsku do 2070. Izvještaj Odjela za klimatske promjene i biometeorologiju.
    5. World Health Organization (2024). Heat and health fact sheet. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/climate-change-heat-and-health
    6. Harrison, R. G. (2024). Victorian technology for measuring the weather is still remarkably accurate – new research. The Conversation.
    7. Rippstein, V., de Schrijver, E., Eckert, S., & Vicedo-Cabrera, A. M. (2023). Trends in tropical nights and their effects on mortality in Switzerland across 50 years. PLOS Climate.

    Ivan Toman

  • Meteo novosti #4: Ciklona Harry

    Meteo novosti #4: Ciklona Harry

    Mediteranski rekord visine valova i povijesna oluja koja je pogodila jug Italije u siječnju 2026.

    Poslijepodne utorka, 20. siječnja 2026. godine, upisalo se u anale sredozemne meteorologije i oceanografije događajem bez presedana. U Sicilijanskom prolazu, u akvatoriju između Portopala di Capo Passero i otoka Malte, izmjeren je val maksimalne visine od čak 16,66 metara – najviše ikada zabilježeno instrumentalnim mjerenjima u Sredozemnom moru. Mjerenje je obavila plutača Nacionalne valomjerne mreže (RON), kojom upravlja talijanski Institut za zaštitu okoliša i istraživanja (ISPRA).

    Ovaj je podatak nadmašio dosadašnji rekord od 14,2 metra, zabilježen uz španjolske obale tijekom oluje Gloria u siječnju 2020. godine. Ciklona Harry nije bila samo meteorološki kuriozitet – njezina razorna snaga nažalost je ostavila duboke tragove na obalnoj infrastrukturi južne Italije, od Sicilije preko Kalabrije do Sardinije.

    Sinoptička situacija: savršena oluja

    Sredozemlja ciklona Harry, ime koje je dobila prema nomenklaturi projekta Storm Naming mreže EUMETNET (u kojemu sudjeluje i Talijanska meteorolška služba), započela je svoj životni ciklus 17. siječnja kao plitko područje niskog tlaka u blizini Valencije u Španjolskoj, sa središnjim tlakom od oko 1008 hPa. Tijekom sljedeća dva dana sustav se premjestio prema jugu, pozicioniravši se između Tunisa i Libije, gdje je tlak pao na oko 1002 hPa. Ključni trenutak intenziviranja ciklogeneze dogodio se kada se središte ciklone smjestilo u Sicilijanski prolaz, gdje je tlak dosegao 995 hPa.

    Posebnost ove situacije bio je iznimno jak gradijent tlaka – nagli pad tlaka na relativno malom prostoru; nešto slično cikloni Dorothy iz studenog 2004. godine. Uz naravno, drugačiji geografski položaj i putanju. Dok je u središtu Harryja vladao niski tlak, nad Balkanom se prostiralo snažno anticiklonalno polje s tlakom preko 1040 hPa. Ova razlika od gotovo 50 hPa na razmjerno kratkoj udaljenosti generirala je vjetrove orkanske snage. Udari su lokalno premašivali 135 km/h (kod Campogrande di Tripi u provinciji Messini izmjereno je čak 136 km/h), a na otvorenom moru vjetar je kontinuirano puhao brzinom koja se kod tropskih ciklona klasificira kao kategorija 1 do 2 na Saffir-Simpsonovoj ljestvici.

    Ciklona Harry sa središtem u zapadnom Sredozemlju na dan 20.1.2026. u 00 UTC. Primjećuju se vrlo guste izobare u smjeru jugoistok-sjeverozapad preko srednjeg Sredozemlja. Izvor: DWD.

    Ciklogeneza je bila potpomognuta kontrastom između hladne zračne mase arktičkog podrijetla, koja je nadirala s istoka, i relativno tople površine Sredozemnog mora. Temperatura mora na tom području bila je iznadprosječno visoka – anomalije su u nekim zonama prelazile +2,5 °C iznad klimatološkog prosjeka. Ovaj termički kontrast dodatno je pojačao konvektivne procese i osigurao snažnu opskrbu toplim i vlažnim zrakom s juga Sredozemlja, stvarajući idealne uvjete za intenzivne oborine.

    Fizika rekordnih valova

    Prije nego razmotrimo detaljnije rekordnu visinu vala, važno je razumjeti razliku između dviju ključnih oceanografskih veličina: maksimalne visine vala (Hmax) i značajne visine vala (Hs).

    Značajna visina vala (Hs) statistički je parametar koji predstavlja srednju visinu trećine najviših valova izmjerenih u određenom vremenskom intervalu (obično 20-30 minuta). Ovaj je parametar najčešće korišten u pomorskim prognozama jer najbolje opisuje stanje mora kakvo percipira iskusni promatrač ili pomorac na brodu. Tijekom prolaska ciklone Harry, značajna visina vala dosezala je 5-6 metara, što odgovara stupnju 7 Douglasove ljestvice (opisom: “jako uzburkano more”).

    Maksimalna visina vala (Hmax) predstavlja vertikalnu udaljenost između najviše grebena i najdubljeg dola vala u promatranom razdoblju – to je onaj pojedinačni “zid vode” koji se iznenada izdigne iz mora. Pojedinačni valovi mogu biti i dvostruko viši od značajne visine, što se upravo i dogodilo tijekom ciklone Harry.

    Rekordni podaci s valomjerne plutače talijanskog instituta ISPRA

    Izmjerenih 16,66 metara predstavlja upravo maksimalnu visinu – izuzetno visok val koji se pojavio unutar već ekstremno uzburkanog mora. Kako je moguće da se takav val visine zgrade 5 do 6 katova, uopće formira nedaleko od Jadrana?

    Odgovor leži u fenomenu poznatom kao konstruktivna interferencija. Kada se dva ili više sustava valova superponiraju “u fazi” – odnosno kada se njihovi grebeni poklope – njihove se energije i amplitude zbrajaju. U slučaju ciklone Harry stvorila se prava “savršena oluja” na moru. S jedne strane postojao je dominantan i snažan “swell” (tj. mrtvo more, valovi generirani daleko od mjesta promatranja) dolazeći iz smjera istok-jugoistok, stvoren duž staze puhanja (fetch) od oko 750 kilometara. To je udaljenost otvorenog mora nad kojom vjetar puše relativno konstantnom brzinom i smjerom – što je ona veća, to se više energije prenosi na morsku površinu. S druge strane, postojao je sekundarni, “mlađi” swell iz smjera istok-sjeveroistok, nastao rotacijom vjetrova oko centra niskog tlaka smještenog iznad Jonskoga mora.

    Kada su se ova dva valna sustava susrela ispred sicilijanske obale, njihove su se energije/amplitude zbrojile, generirajući pojedinačne monstruozne valove skrivene među prosječnim valovima. Dodatni čimbenik bila je batimetrija (morfologija morskog dna) Jonskoga mora: naglo povećanje dubine prema pučini omogućilo je valovima da zadrže gotovo svu svoju snagu sve do neposredne blizine obale, gdje su tu energiju ispraznili izravno na obalnu infrastrukturu.

    Razorne posljedice

    Kako je opisao Fabio Ciciliano, čelnik talijanskog Odjela civilne zaštite prilikom obilaska pogođenih područja: ionske obale pogodili su “valovi ekvivalentni masi vode visokoj poput četverokatnice, koja je satima udarala o obalu”. Štete su bile goleme i geografski rasprostranjene.

    Na Siciliji je situacija bila kritična na više lokacija. Kod Scalette Zanclee (provincija Messina) kombinacija snažnih valova i obilnih oborina uzrokovala je klizište koje je zahvatilo željezničku prugu. Desetak metara tračnica ostalo je doslovno visjeti u zraku, što je prisililo na prekid prometa na liniji Messina-Catania. U Letojanniju je ovo proglašeno najjačom maritimnom olujom u 40 godina. U Kataniji su valovi preskočili lukobran i prodrli u same lučke bazene, prisiljavajući vlasti na ograničenje rada luke i kontinuirani nadzor infrastrukture. Posebno je dramatičan bio prizor u naselju San Giovanni li Cuti, gdje su valovi preskočili stjenovitu obalu i poplavili prostorije povijesnog restorana.

    Kalabrija je također teško nastradala. U Melito Porto Salvo (provincija Reggio Calabria) erozivno djelovanje mora uzrokovalo je urušavanje oko 250 metara šetnice “Passeggiata dei Mille”. Civilna zaštita je morala u potpunosti zabraniti pristup tom području. U Catanzaro Lidu valovi visoki i do 6 metara preskakali su zaštitne barijere i plavili parkirališta, ulice i poslovne prostore u lučkom kvartu.

    Obale Sicilije tijekom oluje

    Oborine su bile jednako ekstremne. U pojedinim područjima akumulacije kiše su premašile 500 mm u 72 sata – količina ekvivalentna višemjesečnoj prosječnoj oborini. U Fondachelli Fantini (provincija Messina) zabilježeni su rekordi dnevnih oborina. Na planinama Etne palo je preko metar snijega. Evakuirano je oko 190 osoba na Siciliji i 150 na Sardiniji, a ukupna šteta na samoj Siciliji procijenjena je na više od 500 milijuna eura.

    Klimatski kontekst: znak vremena?

    Je li ciklona Harry izoliran događaj ili simptom širih promjena? Prema fizičaru Antoniju Pasiniju iz talijanskog CNR-a, ovakav ciklonalni sustav karakteristikama više nalikuje jesenskim nego zimskim pojavama. Međutim, globalno zatopljenje podiže granicu snijega, što znači da oborine koje bi ranije padale kao snijeg sada padaju kao kiša – i uz to su koncentrirane u kraćem vremenu, povećavajući rizik od brdskih poplava čak i usred zime.

    Sredozemno more danas je značajno toplije od ne tako davnog prosjeka. Toplije more znači više isparavanja, više vlage u atmosferi i više energije dostupne za ciklogeneze.

    Istraživanje objavljeno u časopisu Climate Dynamics, čiji je glavni autor Marco Reale iz Nacionalnog instituta za oceanografiju i eksperimentalnu geofiziku (OGS), analizira projekcije buduće aktivnosti ciklona u mediteranskoj regiji. Prema tom istraživanju, očekuje se smanjenje ukupnog broja ciklona koji prolaze Sredozemljem, ali uz moguće povećanje intenziteta pojedinačnih sustava – upravo obrazac koji smo vidjeli s ciklonom Harry.

    Zaključak

    Ciklona Harry ušla je u povijest kao jedan od najsnažnijih mediteranskih ciklonalnih sustava zabilježenih u instrumentalnom razdoblju. Val od 16,66 metara predstavlja apsolutni rekord za Sredozemno more i dokaz da ovo “zatvoreno” more, često percipirano kao mirnije od oceana, može generirati valove usporedive s onima na otvorenim oceanima kada se steknu pravi uvjeti. Na oceanima su izmjereni valovi visine i preko 20 metara.

    Za znanstvenu zajednicu, Harry predstavlja izvanredan slučaj za proučavanje – od ciklogeneze i dinamike valova do utjecaja klimatskih promjena na ekstremne događaje te će na ovu temu zasigurno biti objavljen veći broj radova u znanstvenim časopisima. Za obalne zajednice južne Italije, to je dobar podsjetnik na ranjivost pred snagama prirode i potrebu za ulaganjem u prilagodbu i otpornost infrastrukture.

    Kao što je jedan talijanski meteorolog primijetio: “Sredozemlje nije jezerce. Kada je ciklona dobro organizirana i ustrajna, more može postati doista ekstremno.” Harry je to nesumnjivo dokazala.

    Izvori

    1. iLMeteo.it – “Onda di 16,6 metri nel Mediterraneo: il ciclone Harry entra nella storia” (24.01.2026.)

    2. iLMeteo.it – “Reportage Mareggiata Storica in Sicilia e Calabria: i Video e l’Analisi tecnica del Ciclone Harry” (24.01.2026.)

    3. MeteoWeb.eu – “La furia del Mega Ciclone Harry nelle onde record al Sud Italia” (23.01.2026.)

    4. Aeronautica Militare Italiana – “La tempesta Harry” (meteoam.it)

    5. Geopop.it – “Perché le mareggiate in Sicilia sono state così devastanti”

    6. IconaMeteo.it – “Ciclone Harry: come si è formato e cosa c’entra il cambiamento climatico”

    7. Il Fatto Quotidiano – “Ciclone Harry, onde record e mareggiate devastano coste del Sud” (21.01.2026.)

    8. TrasportoEuropa – “Il ciclone Harry devasta il trasporto dell’Italia meridionale”

    9. ISPRA – Rete Ondametrica Nazionale (RON)

    Ivan Toman

  • Polarni vrtlog: Atmosferski fenomen kojeg smo krivo shvatili

    Polarni vrtlog: Atmosferski fenomen kojeg smo krivo shvatili

    Zašto postoje dva polarna vrtloga i što to znači za ekstremne vremenske prilike


    Siječanj 2014. godine obilježio je početak jedne od najhladnijih zima u novijoj povijesti istočnih Sjedinjenih Država.Temperature su padale daleko ispod uobičajenih vrijednosti, a mediji su ubrzo pronašli krivca — polarni vrtlog. No ono što je uslijedilo bio je pravi komunikacijski kaos: termin je “preuzeo život” mimo svoje znanstvene definicije, a javnost, pa čak i dio stručne zajednice, počeo je koristiti izraz na način koji nije sasvim odgovarao stvarnosti i znanstvenoj preciznosti. Uskoro je termin odjeknuo poput “bombe” i “prešao granice” SAD, te je tako danas jedan od najkorištenijih meteo-termina u medijima tijekom hladnijeg dijela godine. Usudit ćemo se reći – potpuno bez razloga.

    U ovom tekstu pokušat ćemo razjasniti što polarni vrtlog doista jest, zašto zapravo postoje dva zasebna polarna vrtloga, te kako su povezani s ekstremnim vremenskim prilikama koje povremeno zahvaćaju srednje zemljopisne širine.

    Dva vrtloga, a ne jedan

    Kada u meteorološkoj literaturi naiđemo na pojam polar vortex, on se najčešće koristi kao skraćenica za circumpolar vortex — planetarnu zapadnu cirkulaciju koja okružuje pol u srednjim i visokim geografskim širinama. No ono što se rijetko ističe jest činjenica da u Zemljinoj atmosferi postoje dva bitno različita polarna vrtloga: jedan u troposferi i drugi u stratosferi (Waugh i sur., 2017).

    Stratosferski – plavo, i troposferski – crveno polarni vrtlozi. Izvor: Waugh i sur., 2017.

    Ova distinkcija nije trivijalna. Troposferski i stratosferski polarni vrtlog razlikuju se po svojoj strukturi, sezonalnosti, dinamici i utjecaju na vrijeme pri tlu. Zamislimo to ovako: troposferski vrtlog je poput širokog, plitkog bazena koji postoji cijele godine, dok je stratosferski vrtlog duboka, uska “bušotina” koja se formira tek tijekom jeseni i zime, a potom se raspada u proljeće kada Sunčeva svjetlost ponovno dosegne polarna područja.

    Stratosferski polarni vrtlog

    Znanje o cirkumpolarnim zapadnim vjetrovima u stratosferi seže u kasne 1940-e godine (Scherhag, 1948; Gutenberg, 1949). Izraz polar vortex počeo se u znanstvenim krugovima redovito koristiti krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih.

    Snažni cirkumpolarni zapadnjaci koji definiraju stratosferski polarni vrtlog dosežu maksimum na otprilike 60° geografske širine, od područja neposredno iznad tropopauze (oko 100 hPa) pa sve do mezosfere (iznad 1 hPa). Vrtlog se može definirati na temelju koherentne regije niskog geopotencijalnog polja koje je okruženo zapadnim vjetrovima, ali većina suvremenih istraživanja definira ga kroz područje visoke potencijalne vrtložnosti (engl. potential vorticity, PV).

    Potencijalna vrtložnost proporcionalna je umnošku vrtložnosti (mjere brzine rotacije česti zraka) i stratifikacije (mjere tendencije česti zraka da se vrate u početni položaj nakon vertikalnog pomaka). PV ima nekoliko korisnih svojstava za razumijevanje dinamike vrtloga: materijalno je očuvan za strujanje bez dijabatskog grijanja ili trenja, a gradijenti PV-a na rubu vrtloga osiguravaju povratni mehanizam za propagaciju Rossbyjevih valova — temeljnih niskofrekventnih poremećaja u vantropskoj troposferi i stratosferi.

    Stratosferski polarni vrtlog nastaje svake zime kao posljedica velikih temperaturnih gradijenata između srednjih širina i pola. Formira se u jesen kada polarna područja ne primaju Sunčevu svjetlost, jača tijekom zime, a zatim se raspada u proljeće kada se Sunčeva energija vraća. Rossbyevi valovi pobuđeni u troposferi propagiraju se u stratosferu i perturbuju vrtlog, slabe ga i deformiraju njegov inače kružni oblik.

    Veći topografski i kopneno-morski kontrasti na sjevernoj hemisferi generiraju snažnije valove koji propagiraju prema gore nego na južnoj hemisferi, zbog čega je sjeverni stratosferski vrtlog slabiji i više deformiran od svog južnog pandana. To također uzrokuje veću vremensku varijabilnost sjevernog vrtloga, uključujući takozvana nagla stratosferska zatopljenja (engl. sudden stratospheric warmings, SSW) — nagle poraste polarnih temperatura i raspad stratosferskog vrtloga usred zime. SSW događaji javljaju se u prosjeku otprilike jednom svake dvije godine na sjevernoj hemisferi (Charlton i Polvani, 2007), dok je na južnoj hemisferi zabilježen samo jedan takav događaj — u rujnu 2002. godine.

    Troposferski polarni vrtlog

    Iako je meteorološka literatura o troposferi znatno opsežnija od one o stratosferi, pojam polar vortex puno je rjeđi u troposferskoj literaturi. Ipak, najraniji znanstveni radovi koji opisuju troposfersko cirkumpolarno strujanje kao vrtlog jednako su stari kao i oni koji opisuju stratosferski vrtlog — datiraju iz kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih (Rossby i Willett, 1948; LaSeur, 1954).

    Rub troposferskog vrtloga obično se definira pomoću specificiranih kontura geopotencijalne visine na razinama tlaka od 300 ili 500 hPa, koje tipično leže unutar jezgre zapadnjaka. Rub vrtloga općenito se nalazi između 40° i 50° sjeverne geografske širine. Na mjesečnim ili duljim vremenskim skalama troposferski vrtlog obično ima jedan ili dva centra, no na dnevnim skalama može imati nekoliko centara.

    Klimatološki zimski vrtlog sjeverne hemisfere ima dva centra: jedan blizu otoka Baffin i drugi nad sjeveroistočnim Sibirom — povezani s islandskom i aleutskom prizemnom ciklonom. Slična asimetrija obično se ne nalazi u klimatološkom vrtlogu južne hemisfere.

    Za razliku od stratosferskog vrtloga koji postoji samo od jeseni do proljeća, troposferski polarni vrtlog postoji tijekom cijele godine.

    Povezanost s ekstremnim vremenskim prilikama

    Iako su troposferski i stratosferski polarni vrtlog jasno odijeljeni, oni mogu imati interakciju u određenim okolnostima, a oba vrtloga mogu biti pod utjecajem istih velikoskalnih valnih događaja. Nadalje, oba vrtloga mogu u određenim situacijama igrati ulogu u ekstremnim vremenskim događajima pri površini, premda je troposferski vrtlog općenito važniji za vrijeme pri tlu.

    Koherentna regija visoke potencijalne vrtložnosti povezana sa stratosferskim polarnim vrtlogom nalazi se u stratosferi, no može utjecati na troposfersko strujanje ispod nje. Taj utjecaj uključuje trendove u ljetnoj cirkulaciji i vremenu na južnoj hemisferi uzrokovane jačanjem antarktičkog polarnog vrtloga zbog ozonske rupe (Thompson i sur., 2011), kao i veze između slabih i jakih događaja arktičkog stratosferskog vrtloga i ekstremnog vremena pri površini (Baldwin i Dunkerton, 2001).

    Arktička poveznica uključuje premještanje izrazito hladne zračne mase iz polarnih područja u srednje širine pri površini — tzv. prodore hladnog zraka (engl. cold-air outbreaks). Pokazano je da vjerojatnost takvih događaja raste nakon razdoblja kada je stratosferski vrtlog jako poremećen i oslabljen (Thompson i sur., 2002; Kolstad i sur., 2010). No unatoč ovoj statističkoj povezanosti, ne postoji odnos jedan-na-jedan između prodora hladnog zraka i slabih stratosferskih vrtloga. Prodori hladnog zraka fundamentalno su troposferski događaji i mogu se, te često i javljaju, u odsutnosti bilo kakvog detektabilnog stratosferskog utjecaja. Stoga, aktivnost i njezine promjene u stratosferskom vrtlogu, rijetko imaju jasne poveznice sa prizemnim vremenskim obrascima i ne mogu služiti za pouzdano predviđanje prodora polarne zračne mase u niže zemljopisne širine.

    Slučaj siječnja 2014.

    Događaj hladnog prodora nad istočnim Sjedinjenim Državama početkom siječnja 2014., koji je uveo pojam polar vortex u opći vokabular, bio je rezultat sustava grebena i doline velike amplitude nad SAD-om, pri čemu je dolina donijela izrazito hladan zrak prema jugu preko istočnih Sjedinjenih Država 6. siječnja.

    Iako se često pripisivao pomicanju cijelog polarnog vrtloga, ovaj se događaj ne može izravno pripisati promjenama stratosferskog vrtloga niti hemisferskim promjenama troposferskog vrtloga. Međutim, može ga se opisati u terminima valova na rubu troposferskog vrtloga i deformacije dijela tog vrtloga (ili “režnja”) nad istočnim Sjedinjenim Državama.

    Klimatske promjene i polarni vrtlog

    No, novija istraživanja ukazuju na moguće veze između globalnog zatopljenja i ponašanja polarnog vrtloga. Arktik se zagrijava otprilike četiri puta brže od ostatka planeta (tzv. Arktička amplifikacija), što znači da se temperaturna razlika između polarnih i umjerenih širina smanjuje (Francis, 2025). Arktički morski led se smanjuje, posebice u blizini Barentsovog mora, što smanjuje albedo površine i oslobađa više topline oceana u atmosferu.

    Studija iz 2024. godine (Hamouda i sur.) pokazala je da je oko 65% događaja slabog polarnog vrtloga prethođeno specifičnim troposferskim anomalijama tlaka — niskim tlakom nad sjevernim Pacifikom i visokim tlakom nad Euroazijom. Takva distribucija potaknuta je zagrijavanjem oceana na visokim geografskim širinama i gubitkom morskog leda u Barentsovom i Karskom moru. Ovi rezultati potencijalno mogu pomoći u predviđanju vjerojatnosti poremećaja polarnog vrtloga tijekom zime.

    Zima 2024./2025. na sjevernoj hemisferi donijela je zanimljive slučajeve. Prema analizi Climate Impact Company (veljača 2025.), dogodila su se dva kratka događaja stratosferskog zatopljenja — jedan sredinom siječnja i drugi sredinom veljače — od kojih je svaki uzrokovao epizodu polarnog vrtloga u Sjevernoj Americi. Više od jednog događaja polarnog vrtloga u istoj sezoni posljednji je put zabilježeno tijekom zima 2013./14. i 2014./15.

    NOAA Climate.gov (travanj 2025.) izvijestio je o ranom završetku sezone polarnog vrtloga 2024./25. — oko 9. ožujka 2025. vjetrovi na ključnoj lokaciji promijenili su smjer, što je označilo značajan poremećaj. U drugoj polovici ožujka vjetrovi su tri puta neuspješno pokušali obnoviti svoj zapadni smjer, pri čemu su zabilježene najjače “suprotne” brzine vjetra polarnog vrtloga za to doba godine od 1991.

    Preporuke za pravilno korištenje termina

    Waugh, Sobel i Polvani (2017) u svom članku objavljenom u Bulletin of the American Meteorological Society pružaju korisne smjernice za sve koji koriste termin polar vortex:

    1. Jasno razlikovati stratosferski od troposferskog polarnog vrtloga. Mnogi događaji vremena pri površini uključuju samo troposferski vrtlog, no većina znanstvene literature koja koristi termin polar vortex odnosi se na stratosferu. Stratosferski vrtlog može igrati ulogu u nekim događajima, no ta je uloga tipično suptilnija i neizravnija te zahtijeva dodatno specifično objašnjenje.
    2. Jasno istaknuti da bilo koji pojedinačni ekstremni vremenski događaj nije posljedica samog postojanja ili općih svojstava bilo kojeg od polarnih vrtloga — bili oni troposferski ili stratosferski — budući da su oba vrtloga normalne klimatološke značajke Zemljine atmosferske cirkulacije. Događaji od interesa tipično su povezani samo s prolaznim i lokaliziranim pomacima ruba troposferskog vrtloga.

    Naslovi poput “Polarni vrtlog se vratio!” sugeriraju dramatičniju promjenu globalne troposferske cirkulacije nego što se zapravo dogodila. Oba polarna vrtloga su trajne značajke — nisu nešto što “dolazi i odlazi.”


    Zaključak

    Polarni vrtlog postao je dijelom svakodnevnog vokabulara, no njegovo razumijevanje ostaje fragmentirano. Ključna poruka jest da postoje dva zasebna polarna vrtloga s bitno različitim karakteristikama, te da ekstremni vremenski događaji u srednjim širinama najčešće proizlaze iz deformacija ruba troposferskog vrtloga — tradicionalno opisivanih kao grebeni i doline ili valovi koji propagiraju duž mlazne struje — a ne iz hemisferskih promjena bilo kojeg od vrtloga.

    U kontekstu klimatskih promjena, istraživanja sugeriraju da zagrijavanje Arktika može učiniti poremećaje polarnog vrtloga češćima, što bi paradoksalno (možda!) moglo značiti više prodora hladnog zraka u umjerene širine unatoč općem zatopljenju. No ovo područje ostaje aktivno polje istraživanja s mnogo otvorenih pitanja.

    Za operativne meteorologe i javnost, najvažnije je razumjeti da polarni vrtlog nije nešto egzotično ili izvanredno — to je bazična značajka Zemljine klimatologije. A kada sljedeći put čujete da “stiže polarni vrtlog,” zapitajte se: o kojem vrtlogu zapravo govorimo?


    Izvori

    1. Waugh, D. W., Sobel, A. H., & Polvani, L. M. (2017). What Is the Polar Vortex and How Does It Influence Weather? Bulletin of the American Meteorological Society, 98(1), 37–44. https://doi.org/10.1175/BAMS-D-15-00212.1
    2. Baldwin, M. P., & Dunkerton, T. J. (2001). Stratospheric harbingers of anomalous weather regimes. Science, 294(5542), 581–584.
    3. Charlton, A. J., & Polvani, L. M. (2007). A new look at stratospheric sudden warmings. Part I: Climatology and modeling benchmarks. Journal of Climate, 20(3), 449–469.
    4. Thompson, D. W. J., Baldwin, M. P., & Wallace, J. M. (2002). Stratospheric connection to Northern Hemisphere wintertime weather: Implications for prediction. Journal of Climate, 15(12), 1421–1428.
    5. Thompson, D. W. J., Solomon, S., Kushner, P. J., England, M. H., Grise, K. M., & Karoly, D. J. (2011). Signatures of the Antarctic ozone hole in Southern Hemisphere surface climate change. Nature Geoscience, 4(11), 741–749.
    6. Kolstad, E. W., Breiteig, T., & Scaife, A. A. (2010). The association between stratospheric weak polar vortex events and cold air outbreaks in the Northern Hemisphere. Quarterly Journal of the Royal Meteorological Society, 136(649), 886–893.
    7. Hamouda, M. E., & Pasquero, C. (2024). Polar Vortex Disruptions by High Latitude Ocean Warming. Geophysical Research Letters, 51, e2023GL107567.
    8. NOAA Climate.gov. (2025, April 3). An early but interesting end to the 2024-25 polar vortex season. https://www.climate.gov/news-features/blogs/polar-vortex/
    9. Climate Impact Company. (2025, February 21). Explaining North America Winter 2024-25 Polar Vortex Events.
    10. Francis, J. (2025). Citirano u: Borenstein, S. How cold blasts are paradoxically caused by global warming, as freezing polar vortex sweeps America. Fortune.

    Ivan Toman

  • Znanstveni blog #5

    Znanstveni blog #5

    Horus: Revolucionarni fazni meteo-radar

    Zamislite da pokušavate fotografirati pokretni objekt fotoaparatom koristeći dugu ekspoziciju – dobit ćete mutnu sliku koja jedva naznačuje što se zapravo događa. Upravo taj problem desetljećima muči meteorologe koji pokušavaju pratiti brzo razvijajuće konvektivne oluje, posebice tornada. No novi meteorološki radar razvijen na Sveučilištu u Oklahomi mogao bi to zauvijek promijeniti.

    Ograničenja postojeće mreže

    Američka mreža Weather Surveillance Radar-1988 Doppler (WSR-88D), poznata i kao NEXRAD, predstavlja okosnicu operativnog meteorološkog radarskog motrenja već više od tri desetljeća. Unatoč neospornoj vrijednosti podataka koje pruža, njezin temeljni dizajn – mehanički rotirajuća antena s jednim snopom – inherentno ograničava vremensku rezoluciju. Kompletno volumno skeniranje tipično traje 4-5 minuta, što je predugo za praćenje brzih promjena u tornadu ili razvojnih faza superćelijske oluje. Slična je situacija s našim radarima u Metmonic projektu, osvježavanje slike je svakih 5 minuta, ali veći problem od toga je što kompletan sken nije dobiven trenutačno, već postupno tijekom tih 5 minuta, što znači da sama slika nije “zamrznut trenutak” već nešto poput “razmazane fotografije” zbog preduge ekspozicije.

    Kako ističu Zrnić i suradnici (2007), potreba za agilnijim sustavima prepoznata je još prije dva desetljeća. Radari s faznim nizovima (engl. phased array radars, PAR) nude rješenje elektroničkim upravljanjem snopa zračenja. Pritom se zakretanje snopa zračanja postiže faznim pomakom između pojedinih elemenata antenskog niza (matrice), a bez mehaničkog pomicanja antene. No, iako je to u načelu već dugo poznata teorija, tek potpuno digitalna arhitektura oslobađa puni potencijal ove moderne tehnologije, inače već prikazane i u filmu Twisters (2024).

    Usmjeravanje snopa zračenja faznim pomakom između pojedinih elemenata antenskog niza/matrice. Valna fronta je usmjerena pod kutem u odnosu na površinu antene, koji zavisi o smjeru u kojem dolazi do maksimalne valne interferencije iz pojedinih antenskih elemenata. Izvor: Wikipedia

    Što Horus čini posebnim?

    Horus je potpuno digitalni S-band polarimetrijski radar s faznim nizom razvijen u Advanced Radar Research Center (ARRC) Sveučilišta u Oklahomi. Ključna razlika u odnosu na prethodne PAR sustave leži u digitalizaciji signala na razini svakog pojedinačnog antenskog elementa, za obje polarizacijske komponente (Palmer i sur., 2023).

    Ova arhitektura omogućuje ono što autori nazivaju “softverski definiranim radarom” – sustav čije se karakteristike mogu fleksibilno mijenjati kroz programsku podršku, bez hardverskih modifikacija. U praksi to znači mogućnost implementacije naprednih tehnika oblikovanja snopa koje su nedostižne konvencionalnim ili djelomično digitalnim sustavima.

    HORUS vozilo s montiranom PAR matricom. Izvor: Schvartzman i sur. (2026)

    Napredni načini skeniranja

    Članak objavljen u Bulletin of the American Meteorological Society (Schvartzman i sur., 2026) detaljno opisuje tri ključna napredna načina rada:

    1. Jednodimenzionalno proširenje snopa (1D spoiling) – Odašiljački snop se elektronički širi u elevacijskom smjeru (po vertikali) dok se antena mehanički rotira u azimutu. Time se postiže brzo uzorkovanje vertikalnog profila atmosfere, s tipičnim vremenima ažuriranja volumena od 10-30 sekundi za punu rotaciju od 360°.

    2. Dvodimenzionalno proširenje snopa (2D spoiling) – Snop se elektronički širi i u azimutu i u elevaciji, pokrivajući široki atmosferski sektor jednim skenom. Digitalno oblikovanje prijamnih snopova zatim omogućuje istovremeno prikupljanje podataka iz više smjerova. Ovim načinom Horus može ažurirati sektor od 60° × 30° u svega 3,52 sekunde.

    3. Višestruki simultani odašiljački snopovi – Sustav generira više uskih snopova koji se istovremeno odašilju u različitim smjerovima, poboljšavajući vremensku rezoluciju uz održavanje osjetljivosti i kvalitete polarimetrijskih mjerenja.

    Svaki od ovih načina ima svoje prednosti i ograničenja. Proširenje snopa smanjuje pojačanje antene i time osjetljivost radarskog sustava – autori navode formulu za procjenu gubitka:

    Tako, primjerice, proširenje snopa s 1° na 10° u elevaciji rezultira gubitkom od približno 10 dB u detektabilnosti radarske jeke. Stoga autori preporučuju hibridni pristup: višestruki uski snopovi na niskim elevacijskim kutovima (gdje su jaki gradijenti reflektivnosti i prizemna gustoća čestica u zraku), a prošireni snopovi na višim kutovima gdje je brzo skeniranje prioritet.

    Demonstracija u praksi: Tornado kod Normana

    Teoretske prednosti lako je nabrojati, no prava vrijednost sustava dokazuje se u operativnim uvjetima. Noć 27./28. travnja 2024. pružila je idealnu priliku – višestruka tornada pogodila su Oklahomu i sjeverni Teksas, uključujući EF1 tornado u blizini Normana.

    Horus je, pozicioniran kod Lloyd Noble Centra Sveučilišta u Oklahomi, kontinuirano pratio razvoj situacije. Koristeći 2D proširenje snopa, radar je ostvario volumna ažuriranja svakih 3,52 sekunde – više od 15 puta brže nego klasični radar WSR-88D. Autori navode da su uzastopna skeniranja uhvatila produbljivanje i sužavanje slabo-odjekne rupe (weak-echo hole, WEH) povezane s uzlaznom strujom tornada.

    Horus snimka EF1 tornada kod Normana. Izvor: Schvartzman i sur. (2026)

    Posebno je zanimljivo zapažanje da su promjene koje bi bile nevidljive s minutnim ažuriranjima postale jasno uočljive – centroid WEH-a se podizao, što ukazuje na jačanje uzlazne struje, dok je smicanje vjetra između susjednih radarskih ćelija raslo, signalizirajući intenzifikaciju vrtloga.

    Polarimetrijski podaci – diferencijalna reflektivnost (Z_DR), diferencijalna faza (Φ_DP) i korelacijski koeficijent (ρ_hv) – pokazali su očekivane značajke za tornada, uključujući karakterističan “potpis” letećih krhotina (tornado debris signature, TDS).

    Usporedba s referentnim sustavom

    Za validaciju kvalitete podataka, Horus je tijekom ranijeg eksperimenta (8. kolovoza 2023.) usporedno djelovao s RaXPol-om (rapid-scan X-band polarimetric Doppler radar), dobro etabliranim istraživačkim radarom. Unatoč razlikama u frekvenciji (S-band vs. X-band), širini snopa i vršnoj snazi odašiljača, polarimetrijske varijable pokazale su visoku korelaciju. Pearsonov koeficijent korelacije iznosio je više od 0,9 za reflektivnost, radijalnu brzinu i diferencijalnu fazu, dok je Z_DR pokazao nešto nižu korelaciju (~0,8), što je konzistentno s poznatom većom varijabilnošću ove varijable između radarskih sustava različitih karakteristika (Ryzhkov i Zrnić, 2019).

    Implikacije za operativnu meteorologiju

    Američka Nacionalna meteorološka služba (NWS) trenutno provodi program “Radar Next” s ciljem evaluacije tehnologija za zamjenu dotrajalih WSR-88D radara (Gallagher i sur., 2024; Zachman i sur., 2025). Potpuno digitalna arhitektura demonstrirana Horusom predstavlja uvjerljiv model za ovu tranziciju.

    Mreža digitalnih radara s faznim nizovima mogla bi ponuditi kontinuirano, adaptivno i visoko-vremenski razlučivo motrenje, značajno poboljšavajući sposobnost praćenja tornada, tuče i drugih opasnih vremenskih pojava. Elektronički upravljani snopovi dramatično bi smanjili vrijeme ažuriranja volumena uz očuvanje kvalitete podataka.

    Dodatno, fleksibilnost sustava otvara mogućnosti za multifunkcionalno djelovanje – ista radarska mreža mogla bi istovremeno služiti meteorološkom motrenju, praćenju civilnog zračnog prometa, pa čak i detekciji svemirskih krhotina, što je sve relevantniji izazov s rastućim brojem satelita u orbiti.

    Pogled u budućnost

    Autori naglašavaju da demonstrirane mogućnosti predstavljaju tek početak razvoja. Budući napori usmjerit će se na adaptivno skeniranje vođeno algoritmima umjetne inteligencije – sustav bi autonomno prepoznavao razvijajuće oluje i automatski prilagođavao strategiju skeniranja, koncentrirajući resurse na područja od najvećeg interesa.

    Zamislite radar koji sam prepoznaje nastajuću mezociklonu i automatski prelazi na visoko-frekventno skeniranje upravo tog područja, dok ostatak volumena nastavlja pratiti standardnim tempom. To više nije znanstvena fantastika – komponente za takav sustav već postoje, a Horus je platforma na kojoj će se one integrirati.


    Za meteorološku zajednicu, a posebice za operativne prognostičare koji donose odluke o upozorenjima u realnom vremenu, ovo predstavlja izniman pomak. Brže i detaljnije informacije o evoluciji oluja mogu se izravno prevesti u ranija i preciznija upozorenja, a time i u spašene živote i imovinu.


    Izvori

    1. Schvartzman, D., Palmer, R.D., Herndon, M., Cheong, B., Bodine, D., Kirstetter, P., Yeary, M., Yu, T.-Y., i Zrnić, D. (2026). Advanced Weather Surveillance Capabilities of the Fully Digital Horus Phased Array Radar. Bulletin of the American Meteorological Society, 107(1), E59-E78. https://doi.org/10.1175/BAMS-D-24-0296.1
    2. Palmer, R.D., i sur. (2023). Horus—A fully digital polarimetric phased array radar for next-generation weather observations. IEEE Transactions on Radar Systems, 1, 96-117.
    3. Zrnić, D., i sur. (2007). Agile-beam phased array radar for weather observations. Bulletin of the American Meteorological Society, 88, 1753-1766.
    4. Ryzhkov, A., i Zrnić, D. (2019). Radar Polarimetry for Weather Observation. Springer International Publishing.
    5. Bodine, D.J., i Griffin, C.B. (2024). Meteorological research enabled by rapid-scan radar technology. Monthly Weather Review, 152, 3-37.

    Ivan Toman

  • Kontinent: ledena kiša u petak

    Kontinent: ledena kiša u petak

    Uslijed vrlo niskih temperatura koje su jutros dosegle i blizu -20°C, izraženi zimski uvjeti nastavit će se i idućih dana. Tlo nad kontinentalnim krajevima prekrivenim snijegom, te s njime i prizemni sloj zraka zadržat će se na temperaturama oko ili ispod nule, a približavanjem atlantske ciklone prema našim će krajevima već danas početi pristizati topliji zrak sa zapada u višim slojevima troposfere. Takva situacija uzrokovat će temperaturnu inverziju (porast temperature s visinom), a uz sve oblačnije vrijeme u petak, već od jutra i oborine.

    U takvim uvjetima kad na nekoj visini postoji sloj zraka topliji od 0°C, dovoljne debljine, oborina koja pada prema tlu se topi i pretvara u kišu. Međutim, zadržani hladan prizemni sloj te kapljice prehlađuje, tj. spušta im temperaturu ispod točke ledišta i one se u dodiru s tlom ili objektima na tlu, trenutačno smrzavaju. Tu opasnu i štetnu pojavu nazivamo ledena kiša.

    U petak će u značajnom dijelu unutrašnjosti regije postojati takvi uvjeti. Prvenstveno, u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji (vidi kartu ispod).

    Meteo Centar WRF: prognoza ledene kiše za 8. siječnja 2026. u 17h

    Na slici je prikazan samo jedan od trenutaka (17 sati po lokalnom vremenu) gdje žuto-crveno obojana područja prikazuju prognoziranu ledenu kišu. Ona je moguća u cijelom nizinskom području unutrašnjosti gdje će se topao zrak koji dolazi u višim slojevima najteže probiti do tla.

    Prestanak postojanja uvjeta za ledenu kišu očekuje se u noći na subotu, novim prodorom hladne zračne mase sa sjevera koja će ukloniti slojeve toplije od 0°C. Time će oborina ponovo prijeći u snijeg, a tijekom subote se očekuje i njegov prestanak te mjestimice i kidanje naoblake. U nedjelju još hladnije, a na Jadranu jaka i olujna bura. Noć na ponedjeljak bi mogla ponovo biti pretežno vedra, ponegdje uz maglu, te najniže temperature slične ovima jutros – na kontinentu većinom od -10 do -20°C.

    Ivan Toman