Kad viktorijanski termometar “laže”: skrivena nesigurnost mjerenja noćnih temperatura

Je li ljetna noć bila tropska ili nije? Odgovor može ovisiti o tome kako mjerite temperaturu – a razlika od samo par desetinki stupnja može promijeniti sve.

---

Tko je ikada pokušao zaspati tijekom srpanjske žege na dalmatinskoj obali ili zagrebačkom stanu bez klime, dobro zna što znači tropska noć. No što ako vam kažem da naš najčešći način mjerenja temperature zraka – onaj isti koji se koristi na meteorološkim postajama diljem svijeta već više od 160 godina – ponekad može krivo procijeniti noćnu temperaturu zraka?

Upravo to pitanje postavili su britanski meteorolozi R. Giles Harrison i Stephen D. Burt sa Sveučilišta u Readingu u nedavno objavljenom članku u časopisu Weather. Njihovi nalazi nisu samo akademska zanimljivost – oni imaju izravne implikacije za klimatsku statistiku, praćenje klimatskih promjena, pa i za javnozdravstvene politike.

Tropske noći: više od neugodnog spavanja

Tropska noć definira se kao noć tijekom koje minimalna temperatura zraka ne pada ispod 20 °C. Na prvi pogled, čini se kao jednostavan klimatološki indeks – prebrojite koliko takvih noći godišnje imate i gotovo. No iza te jednostavnosti kriju se ozbiljne zdravstvene implikacije.

Kada noću temperatura ne padne dovoljno, ljudsko tijelo se ne može oporaviti od dnevnog toplinskog stresa. Srce nastavlja raditi ubrzano, tjelesna temperatura ostaje povišena, san postaje isprekidan i nekvalitetan. Europska agencija za okoliš bilježi da su visoke noćne temperature jedan od ključnih čimbenika toplinskog opterećenja stanovništva.

U Hrvatskoj situacija postaje sve ozbiljnija. Prema podacima DHMZ-a, u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom 1990-ih praktički nije bilo tropskih noći, dok ih posljednjih godina bilježimo i do deset godišnje. Na jadranskoj obali brojke su još dramatičnije – u Dubrovniku i Splitu čak 91 posto ljetnih noći 2004. godine klasificirano je kao tople noći. Klimatske projekcije pokazuju da će broj tropskih noći u Hrvatskoj porasti za 20 do 22 posto do sredine stoljeća, što će dodatno opteretiti zdravlje stanovništva, posebice u urbanim sredinama gdje efekt toplinskog otoka može povisiti temperaturu za dodatnih 10 °C u odnosu na okolicu. No je li ta statistika uopće točna?

Stevensonov zaklon: viktorijanski instrument za moderno doba

Ali kako uopće mjerimo temperaturu zraka? Odgovor se krije u bijeloj drvenoj kutiji s lamelama koju možete vidjeti na gotovo svakoj meteorološkoj postaji na svijetu. Taj uređaj nosi ime Stevensonov zaklon (engleski: Stevenson screen), a dizajnirao ga je 1864. godine škotski inženjer Thomas Stevenson – otac slavnog književnika Roberta Louisa Stevensona, autora “Otoka s blagom”. U meteorologiji, smatra se “zlatnim standardom” zaklona za mjerenje temperature zraka.

Stevensonov zaklon je jednostavan, ali genijalan koncept. Bijela boja odbija sunčevo zračenje, a lamele omogućuju protok zraka kroz kutiju. Dvostruki krov i stijenke sprječavaju zagrijavanje unutrašnjosti od primitka izravnog sunčevog zračenja ili od topline okolnih površina. Termometar unutar zaklona tako mjeri temperaturu okolnog zraka, a ne temperature površina zagrijanih Suncem ili ohlađenih noćnim zračenjem.

Problem je u tome što ovaj sustav ovisi o prirodnoj ventilaciji – zrak mora sam strujati kroz zaklon da bi termometar mogao pratiti promjene temperature u okolišu. Kada puše vjetar, sve funkcionira izvrsno. Ali što se događa kada je vjetar slab ili ga uopće nema?

Tiha noć, problematično mjerenje

Upravo to je istražio tim iz Readinga tijekom noći 1. srpnja 2025. Na njihovom Atmosferskom opservatoriju istovremeno su radila tri različita sustava za mjerenje temperature:

1. Klasični termometar u Stevensonovu zaklonu – prirodno ventiliran, kakav se koristi na većini meteoroloških postaja
2. Aspirirani termometar – s prisilnom ventilacijom pomoću ventilatora, koji osigurava konstantan protok zraka preko senzora
3. Finožični termometar – izuzetno tanak platinasti senzor koji može reagirati na temperaturne promjene u djeliću sekunde

Rezultati su bili iznenađujući. Termometar u Stevensonovu zaklonu zabilježio je minimalnu temperaturu od točno 20,0 °C – što znači da je noć prema službenoj definiciji bila tropska. No aspirirani termometar, postavljen nedaleko, izmjerio je minimum od samo 19,6 °C – što ne zadovoljava kriterij tropske noći.

Razlika od 0,4 °C možda zvuči minorno, ali u kontekstu pragova i klimatske statistike to je ogromna pogreška. Prema mjerenju iz Stevensonova zaklona, ta noć ulazi u statistiku tropskih noći; prema preciznijoj metodi, ne ulazi.

Zašto se to događa?

Ključ problema leži u onome što se događa kada vjetar potpuno stane puhati. Analiza podataka pokazala je da su upravo u trenutku bilježenja minimalne temperature brzine vjetra bile praktički nula. U takvim uvjetima zaklon se ponaša kao izolirani sustav – nema protoka zraka koji bi ujednačio temperaturu unutar zaklona s temperaturom okolnog zraka.

Finožični termometar, koji reagira gotovo trenutno na promjene temperature, zabilježio je kratki “impuls” hlađenja oko 4:34 ujutro. Aspirirani termometar, s prisilnom ventilacijom, također je taj impuls registrirao. No termometar u Stevensonovu zaklonu, bez dovoljne prirodne ventilacije, nije stigao reagirati na taj kratki pad temperature – njegova termalna inercija “zagladila” je fluktuaciju.

Istraživači su provjerili i uvjete izračivanja tla prema Svemiru. Te noći oblaci su se razišli oko 3:15, a neto zračenje u trenutku minimuma bilo je blizu nule – što znači da zaklon nije gubio toplinu zračenjem prema vedrom nebu niti ju je primao od oblaka. U takvim uvjetima, bez ventilacije i bez značajnog hlađenja zračenjem, zaklon jednostavno zadržava temperaturu višu od stvarne temperature okolnog zraka.

Koliko je to čest problem?

Tim iz Readinga analizirao je gotovo tri desetljeća podataka (od 1997. godine) kako bi procijenio koliko su često uvjeti slabe ventilacije prisutni upravo u trenutku noćnog minimuma temperature. Rezultati su zabrinjavajući: distribucija brzina vjetra u vrijeme noćnog minimuma pokazuje da je mod distribucije (najčešća vrijednost) upravo 0 m/s – dakle, potpuna tišina.

To znači da se upravo u trenutku kada je minimalna noćna temperatura najvažnija za klimatološku statistiku, Stevensonov zaklon nalazi u najnepovoljnijim uvjetima za točno mjerenje.

Dodatna analiza 20 najtoplijih noći u razdoblju 2023.–2025. pokazala je da je u 8 slučajeva zaklon zabilježio višu temperaturu od aspiriranog termometra (medijan razlike +0,15 °C), dok je u 12 slučajeva zabilježio nižu (medijan razlike −0,09 °C). Slučajevi precijenjene temperature u zaklonu bili su konzistentno povezani s nižim brzinama vjetra (medijan 0,4 m/s) u usporedbi sa slučajevima podcijenjene temperature (medijan 1,0 m/s).

U slučaju izraženog strujanja kako pokazuje slika iznad, prisutno je značajno turbulentno miješanje vanjskog zraka s onim unutar zaklona. To omogućuje da temperatura unutarnjeg zraka bude identična vanjskoj i Stevensonov zaklon tad radi ispravno. No onda kad je strujanje zraka slabo ili nikakvo, nastaju problemi kako je ilustrirano na sljedeće dvije slike.

Na slici (b) je prikazana situacija sa slabim vjetrom i vedrim nebom. Uslijed dugovalnog zračenja, stijenke zaklona gube toplinsku energiju i predaju ju u više slojeve zraka. Time materijal zaklona postaje hladniji od okolnog zraka, spuštajući unutrašnju temperaturu na nižu vrijednost od one izvan zaklona. Rezultat je podcijenjena minimalna noćna temperatura.

Slika (c) prikazuje situaciju kad Stevensonov zaklon dovodi do precjenjivanja minimalne noćne temperature. Ponovo imamo situaciju sa slabim vjetrom, ali sad se umjesto vedrog neba, bilježi naoblaka. Poznato je da oblaci stvaraju protuzračenje, odnosno vraćaju velik dio izračene energije s tla natrag i time onemogućavaju efektno hlađenje površine. Stijenke zaklona ostaju toplije i precjenjuju noćnu temperaturu zraka.

Izvor slika (a), (b) i (c): Harrison i Burt (2026).

Implikacije za klimatsku znanost

Ovo istraživanje otvara nekoliko važnih pitanja. Prvo, koliko je naših povijesnih podataka o tropskim noćima zapravo pouzdano? Stevensonov zaklon koristi se kao standard već više od stoljeća i pol, a svi klimatski nizovi temelje se na tim mjerenjima. Retroaktivno korigiranje podataka bilo bi iznimno složeno.

Drugo, kako osigurati konzistentnost između starih i novih mjerenja ako prijeđemo na preciznije metode? Klimatologija ovisi o dugim, neprekidnim nizovima podataka – nagle promjene metodologije mogu stvoriti umjetne “skokove” u podacima koji nemaju veze s pravim klimatskim promjenama.

Harrison i Burt predlažu pragmatična rješenja. Jedno je jednostavno: uz temperaturu bilježiti i brzinu vjetra te koristiti tu informaciju za procjenu pouzdanosti mjerenja. Čak i gruba procjena prema Beaufortovoj skali – “tišina”, “lahor”, … – bila bi korisna za identifikaciju problematičnih situacija. Drugo, ambicioznije rješenje jest postupna zamjena Stevensonovih zaklona aspiriranim termometrima, što Svjetska meteorološka organizacija već preporučuje.

Zaključak: preciznost koja nam izmiče

Ironija je u tome što tropske noći postaju sve češće upravo zbog klimatskih promjena – a naš najrašireniji alat za njihovo praćenje ima inherentna ograničenja upravo u uvjetima koji su tipični za tople, mirne ljetne noći. Nije problem samo ljeti, isti nedostatak Stevensonovog zaklona primjećuje se uvijek kad je brzina vjetra vrlo mala.

To ne znači da su naši klimatski podaci bezvrijedni. Stevensonov zaklon, kako pokazuju i drugi radovi istih autora, u većini situacija radi izuzetno dobro – 50 posto mjerenja unutar ±0,1 °C od referentne vrijednosti, a samo 2 posto s pogreškom većom od ±0,5 °C. Ali u rubnim slučajevima, kada primjerice desetinka stupnja odlučuje između “tropske” i “netropske” noći, moramo biti svjesni nesigurnosti.

Za nas u Hrvatskoj, gdje se broj tropskih noći povećava uz sve veći toplinski stres – posebno u urbanim sredinama gdje postoje i značajni efekti toplinskih otoka -, ovo istraživanje podsjeća na važnost kvalitetnih meteoroloških mjerenja. Jer ako želimo donositi informirane odluke o prilagodbi na klimatske promjene – od urbanističkog planiranja do javnozdravstvenih strategija – moramo biti sigurni da naši podaci govore istinu. Ili barem znati koliko su nepouzdani.

---

Izvori

1. Harrison, R. G., & Burt, S. D. (2026). A midsummer night’s screen. Weather. https://doi.org/10.1002/wea.70025
2. Copernicus Climate Change Service (C3S). (2025). European State of the Climate 2024. https://climate.copernicus.eu/esotc/2024
3. European Environment Agency. Tropical Nights indicator. https://climate-adapt.eea.europa.eu/en/metadata/indicators/tropical-nights
4. DHMZ (2025). Klimatske projekcije za Hrvatsku do 2070. Izvještaj Odjela za klimatske promjene i biometeorologiju.
5. World Health Organization (2024). Heat and health fact sheet. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/climate-change-heat-and-health
6. Harrison, R. G. (2024). Victorian technology for measuring the weather is still remarkably accurate – new research. The Conversation.
7. Rippstein, V., de Schrijver, E., Eckert, S., & Vicedo-Cabrera, A. M. (2023). Trends in tropical nights and their effects on mortality in Switzerland across 50 years. PLOS Climate.

Ivan Toman