12. rujna 2012. nad Rijekom je u samo jednom satu palo 85,3 mm kiše — gotovo mjesečna količina. 8. listopada 2020. u Senju je u tri sata izmjereno 177,9 mm, a rekord i danas drži Zadar, gdje je 10. rujna 1986. u šest sati palo nevjerojatnih 251,7 mm. Zadar je ponovo bio “žarište”, 2017. godine i to 11. rujna kad je tijekom 24 sata palo 285 mm kiše, a u susjednom Zemuniku čak 325 mm. Sati su to u kojima se ulice pretvaraju u rijeke kojima mogu ploviti čamci, podvožnjaci i podzemne garaže u duboke bazene, a potoci koji većinu godine jedva teku nabujaju do razine mostova.
Dosad je, ovakva vrsta ekstremne kiše u Hrvatskoj bila slabo istražena. Klimatolozi su desetljećima pomno pratili dnevne količine oborine, no ono što se događa unutar dana — u pojedinom satu ili u nekoliko sati — ostajalo je u sjeni, jer traži rijetke i skupe instrumente koji kišu bilježe iz minute u minutu. Novi rad troje hrvatskih znanstvenika prvi put popunjava tu prazninu na nacionalnoj razini.
Za poljoprivredu ili vodne zalihe presudno je koliko kiše padne tijekom dana, mjeseca ili sezone. Ali za poplave, gradsku odvodnju i sigurnost prometa mjerodavan je puno kraći vremenski prozor. Klizište se pokreće, a kanalizacija preljeva kad intenzitet oborine – količina po jedinici vremena – nakratko probije neki prag, bez obzira na to koliko je kiše palo u ostatku dana.
Zato meteorolozi razlikuju subdnevne (kraće od jednog dana) oborinske ekstreme, a rad ih promatra na trima trajanjima: jednosatnom, trosatnom i šestosatnom. Fizikalna pozadina je jednostavna, ali nemilosrdna; topliji zrak može zadržati više vodene pare, i to otprilike 7 % više za svaki °C porasta temperature (tzv. Clausius–Clapeyronova relacija). Kod najkraćih, konvektivnih pljuskova taj se odnos ponekad i udvostruči, pa se s klimatskim zagrijavanjem najviše mijenjaju upravo te najsnažnije, najkraće “provale” kiše, one koje izmiču dnevnoj statistici, ali stvaraju potoke i jezera gdje ih ne želimo.
Automatski kišomjeri s finom vremenskom rezolucijom
Rad Starčevič, Cindrić Kalin i Pasarić iz 2026. se oslanja na mrežu od 54 ombrografske postaje (automatski kišomjeri koji neprekidno bilježe količinu i trajanje oborine) Državnoga hidrometeorološkog zavoda, s podatcima u satnom koraku za razdoblje 1981.–2020. Godina 1981. odabrana je kao početak jer od tada većina postaja ima ujednačeno, kontinuirano mjerenje; stariji zapisi, osobito u hladnijem dijelu godine na kontinentu, bili su puni praznina jer ombrografi tada još nisu imali grijače koji sprječavaju zamrzavanje.
Iz tih zapisa autori računaju čitav niz pokazatelja: godišnje i sezonske maksimume, doprinos najjačeg sata ukupnoj dnevnoj kiši, učestalost sati iznad zadanih pragova, trajanje neprekidnih kišnih razdoblja i razdiobu kiše kroz dan. Za detaljan prikaz izdvojeno je osam postaja koje predstavljaju glavne klimatske regije: Zagreb-Maksimir i Osijek za nizinsko kopno, Abrami za istarsko zaleđe, Gospić za gorje, Rijeka za sjeverni Jadran, Zadar i Split-Marjan za srednji te Dubrovnik za južni Jadran.
Trendovi nisu procijenjeni klasičnim testom značajnosti, nego Bayesovskim pristupom (statistička metoda koja umjesto jednog broja daje cijelu razdiobu vjerojatnih vrijednosti trenda). Umjesto krutog odgovora “je li trend značajan”, ovaj pristup daje vjerojatnost smjera, tj. koliki je udio vjerojatne raspodjele iznad, a koliki ispod nule. Za postaju u Dubrovniku, primjerice, čak 98,4 % procijenjene raspodjele trenda jednosatnih maksimuma leži iznad nule, što je snažan dokaz da satni pljuskovi ondje jačaju.
Dva različita mehanizma stvaranja ekstremne kiše
Hrvatsku se može podijeliti u barem dvije regije prema klimatologiji ekstremnih oborina. Kako Hrvatska leži na prijelazu između srednjoeuropskog kopna, Alpa i Mediterana, taj se prijelaz jasno ocrtava i u oborinskim uvjetima.
Na kopnu su najjači ljetni kratkotrajni pljuskovi i pokreće ih konvekcija (uzdizanje pregrijanog, vlažnog zraka koje stvara pljuskovite oblake i grmljavinu). Prosječni godišnji jednosatni maksimum na kopnu kreće se između 17 i 24 mm, dok u gorju i uz Jadran doseže i do 37 mm. Trosatni i šestosatni maksimumi u prosjeku su viši od jednosatnog za oko 42 %, odnosno 73 %, što znači da najveće štete nanese onaj prvi, najžešći sat.
Uz Jadran i u gorju priča je drukčija. Ondje su ekstremi u pravilu jači i češći, a vrhunac im nije u srcu ljeta nego u ranu jesen, što je obrazac tipičan za mediteransku klimu, gdje toplo more još dugo nakon ljeta “hrani” snažne pljuskove. Sjeverni Jadran, tj. šire područje Rijeke, autori uz pozivanje na europske analize izdvajaju kao regiju s najčešćom ljetnom konvektivnom oborinom u Europi, dok istočna obala Jadrana spada među europska područja najsklonija velikim konvektivnim akumulacijama kiše.
Posebno je poučan pokazatelj koliko dnevne kiše padne u samo jednom, najjačem satu. Na kopnu taj udio doseže 43 do 72 % — što otkriva da su ondje ekstremi često izolirani, kratki izljevi. Uz obalu je taj udio manji, jer se kiša raspoređuje na dulje i strukturiranije oluje povezane s jadranskim ciklonama. Ista se logika vidi i u vremenu pojavljivanja: Satni maksimumi kiše najčešće padaju oko ponoći, no ljeti se na kopnu pomiču u poslijepodne, dok se uz obalu i na otocima drže noći i ranoga jutra. Isti ritam prati i pojava grmljavine.
Poslijepodnevni kopneni vrhunac odgovara konvekciji koju pokreće zagrijavanje tla, dok noćni i jutarnji vrhunci uz obalu odražavaju obalnu cirkulaciju (izmjenu morskog i kopnenog povjetarca, koji noću potiskuje vlažan zrak prema pučini i ondje aktivira pljuskove). Drugim riječima, isti tip nestabilnosti koji stvara grmljavinsku aktivnost stvara i kratkotrajne oborinske ekstreme, samo što ga kopno i more aktiviraju u različito doba dana.
Kakvi su trendovi?
Drugi, važniji dio rada tiče se promjene kroz četiri desetljeća. Ovdje je najčvršći, prostorno najdosljedniji rezultat porast broja kišnih sati (ukupnog broja sati s mjerljivom kišom) — on raste na čak 95 % postaja, u gotovo svim godišnjim dobima i regijama. Uz to na većini postaja jačaju i sami maksimumi kratkotrajne kiše. Zemlja, ukratko, postaje sve „kišnija na sate”.
Ispod te opće slike krije se regionalni obrat u strukturi kiše. Na kopnu se kiša sve više razbija na isprekidane nalete: prosječno trajanje neprekidnih kišnih razdoblja skraćuje se na oko dvije trećine postaja, ali povremeno se jave vrlo dugi i intenzivni događaji. Najduže zabilježeno kišno razdoblje produljilo se na čak 86 % postaja. Uz sjeverni Jadran, osobito u Istri, obrazac je suprotan i vrlo uvjerljiv: raste i jačina i trajanje kišnih razdoblja, prema sve postojanijim, dugotrajnijim vlažnim epizodama.
Sezonski, najsnažniji oborinski porasti pripadaju jeseni, i to na zapadnom kopnu te sjevernom i srednjem Jadranu, gdje jesenski maksimumi rastu i do oko 20–25 % po desetljeću. Ljeto je, naprotiv, mjesto najveće nesigurnosti: na istočnom kopnu i u gorju prevladavaju negativne ili nejasne tendencije, pa autori ondje ostavljaju otvoreno pitanje umjesto postavljanja čvrstih zaključaka.
Sumirano, “potpis” je sljedeći: sjeverni Jadran ide prema češćoj, jačoj i trajnijoj kiši, kopno prema oborini koja je sve više „sve ili ništa” — dulja suha razdoblja isprekidana oštrijim pljuskovima, a gorje i istočno kopno šalju izmiješane, mjestimično i suprotne signale, što obično znači da za sad nema veće, jasne klimatološke promjene analiziranog parametra.
Uklapa li se to u ono što dosad znamo o promjeni klime regije?
Uklapa. Nalazi su u skladu s regionalnim klimatskim projekcijama za ovo područje, koje predviđaju robusno pojačanje ekstremne oborine, osobito u jesen i zimu nad nizinama i Jadranom. Poklapaju se i sa širom europskom klimatologijom obilne konvektivne kiše: ljetni maksimum nad kopnom i jesenski pomak prema Mediteranu, Jadranu i Jonskom moru posljedica su toga što toplo more u drugoj polovici godine dodatno “hrani” duboku konvekciju uz razvedenu, orografski složenu obalu.
Reference i litaratura
- Starčević, A., Cindrić Kalin, K. & Pasarić, Z. (2026). Climatology and Trends of Sub-Daily Precipitation Extremes in Croatia. International Journal of Climatology 0:e70463. https://doi.org/10.1002/joc.70463 (otvoreni pristup)
- Cindrić Kalin, K. et al. (2025). Sub-Daily Rainfall Extremes in Croatia: A Basis for Improved Warning Thresholds. Theoretical and Applied Climatology 156, 570. https://doi.org/10.1007/s00704-025-05809-0
- Lombardo, K. & Bitting, M. (2024). A Climatology of Convective Precipitation Over Europe. Monthly Weather Review 152, 1555–1571. https://doi.org/10.1175/MWR-D-23-0156.1
- Nimac, I. et al. (2022). The Analysis of the Summer 2020 Urban Flood in Zagreb From a Hydro-Meteorological Point of View. Natural Hazards 112, 873–897. https://doi.org/10.1007/s11069-022-05210-4
- Ivušić, S., Güttler, I. & Horvath, K. (2024). Overview of Mean and Extreme Precipitation Climate Changes Across the Dinaric Alps in the Latest EURO-CORDEX Ensemble. Climate Dynamics 62, 10785–10815. https://doi.org/10.1007/s00382-024-07476-9
- Fowler, H. J. et al. (2021). Anthropogenic Intensification of Short-Duration Rainfall Extremes. Nature Reviews Earth & Environment 2, 107–122. https://doi.org/10.1038/s43017-020-00128-6
- Whitford, A. C. et al. (2023). A Gauge-Based Sub-Daily Extreme Rainfall Climatology for Western Europe. Weather and Climate Extremes 41, 100585. https://doi.org/10.1016/j.wace.2023.100585
- Blenkinsop, S. et al. (2018). The INTENSE Project: Using Observations and Models to Understand the Past, Present and Future of Sub-Daily Rainfall Extremes. Advances in Science and Research 15, 117–126. https://doi.org/10.5194/asr-15-117-2018
- Gajić-Čapka, M., Cindrić, K. & Pasarić, Z. (2015). Trends in Precipitation Indices in Croatia, 1961–2010. Theoretical and Applied Climatology 121, 167–177. https://doi.org/10.1007/s00704-014-1217-9
Ivan Toman